Register
A password will be e-mailed to you.
DNEVNIK SEOSKOG ŽUPNIKA (JOURNAL D'UN CURE DE CAMPAGNE, 1951.)
ORIGINALNI NAZIV: Journal d'un curé de campagne; REŽIJA: Robert Bresson; SCENARIJ: Robert Bresson, prema romanu Georgesa Bernanosa; GLUME:Claude Laydu, Marie-Monique Arkell, André Guibert, Jean Riveyre, Nicole Ladmiral; SNIMATELJ: Léonce-Henry Burel; GLAZBA: Jean-Jacques Grünewald; TRAJANJE: 115 min.
OCJENA9.5
9.5OCJENA AUTORA
Ocjena čitatelja: (2 Votes)
7.9

Možda je najbolja reklama filmu Dnevnik seoskog župnika izjava Martina Scorsesea da je utjecao na njegovog, planetarno popularnog Taksista (Taxi Driver, 1976.). I sam je Scorsese planetarno popularan, dok je Robert Bresson relativno nepoznat, ili, razmjerno slabo znan izvan stručnih filmskih krugova. Razlog (ponajveći) je Bressonov beskompromisni minimalistički stil. On se ne bavi zapletima i filmskim zvijezdama, već se fokusira na pojedinca, junaka koji je izložen tegobnim duševnim preispitivanjima. Dosljedan u strogom provođenju filozofsko-moralističke problematike, često religijskog predznaka, Bresson je prozvan «jansenistom francuskog filma», a njegov stil «asketskim».

Svi su ovi atributi značajke Seoskog župnika. Sve je vrlo svedeno, jednostavno, nema «priče»; fokus je na glavnom junaku, mladom svećeniku koji piše dnevnik, a glas naratora uvodi nas u taj dnevnik. Poniremo u intimu, u unutarnja stanja čovjeka koji se našao pred zidom, pred nepovjerenjem i zaostalošću sredine.

Ali to je njegova župa, a on želi biti župnik. Pokušava pokrenuti stvari, donijeti nadu, preokrenuti na bolje. Nastoji organizirati mlade i potaknuti ih kroz sportske programe, te zbog ostvarenja ovoga plana odlazi lokalnom plemiću. No, ni tu ne nalazi oduševljenje, štoviše nailazi na odbijanje. Ipak ne bježi, ne povlači se; angažira se i pomaže u obiteljskim problemima.

Izložen govorkanjima, proglašen pijancem, u borbi sa unutarnjim sumnjama, ali i fizičkom bolešću, uz povremene oslonce na starog svećenika čijoj se snazi i postojanosti ispočetka divi, mladi župnik bilježi svakodnevna događanja u Ambricourtu. I to je sve. Nema Ereigniesa.

Namjerno koristim riječ Ereignies. Radi se o povlačenju paralele između filma Dnevnik seoskog župnika i stripa Brodeckov izvještaj. Ovaj je strip proglašen najboljim prošle godine prema izboru članova najvećeg strip-sajta na ovim prostorima, stripovi.com. O njemu kruže (ili su kružili) samo hvalospjevi, a nerijetko se proglašava remek-djelom, pa i stripom desetljeća. Dovoljno je malo proguglati, pa vidjeti što i kako pišu razni (sumnjivi?) tipovi, tipovi koji baš nisu pretjerano oduševljeni župnicima.

Zaista, postoje mnoge podudarnosti između stripa i flma. Oba su nastala prema književnim predlošcima. Oba se odigravaju u zaostalim provincijskim sredinama, u kojima je glavni junak i doslovno i metaforički stranac. Oba se bave «izvještajima»: prikazom sela, društvene stvarnosti, općeg nerazumijevanja, izloženosti brutalnosti niske razine sirovih ljudi. Temeljni je ugođaj tjeskoban, mučan, mračan i ne zna se vlastito mjesto u svemu tome. Koja je uloga pojedinca, koji je izdvojen, osamljen i koji traži put u svijetu u kojemu nije sve ružičasto, kako bi to rekli veliki fanovi Larcenetovog djela.

Je li to to, je li to «sama stvar»: svijet nije ružičast, svuda oko nas su prljavi, pokvareni, podmukli palančani i kada smo jednom spoznali ovu Veliku Istinu, ne da se dalje ništa učiniti. Može se samo širiti Velika Mračna Spoznaja.

Mladi župnik iz Ambricourta ne bi se složio. Pitanje je koliko se mi možemo identificirati sa takvim jednim junakom. Junakom koji ne sudjeluje u neizmjerljivom, izuzetnom događaju, tzv. Ereigniesu. Junakom koji bilježi najobičnije, najsvakidašnjije i koji ne želi biti ništa drugo nego obični seoski župnik. Čini se da predavati vjeronauk, pokušati uvesti struju, pitati se o vjeri, razgovarati sa ženom koja je potonula u cinizam jer je izgubila sina, sumnjati i boriti se sam sa sobom, čini se da to nije dovoljno realno. Očito ne za publiku koja traži senzacije, koja traži morbidne opsesije nasiljem i mračne sadržaje u povišenom tonu.

Brodeck, junak stripa, determiniran je «iskustvima» koja pokazuju da život nije ružičast. Da bi to dokazao, da bi pokazao kako u životu ne cvjetaju ruže Larcenet mora Brodecka staviti u logor da se nad njime izživljavaju neopisivo zli entiteti. Njihova zlost je tolika da ih se ne može nacrtati kao ljudska bića. Oni su deformirane nakaze, čudovišta, a za čudovišta koja drže logore za brodeke, a za palančane kratke kurseve iz Nazi-Lebensphilosophie postoji elegantno, omiljeno rješenje progresivnih građanskih ljubitelja ljudskih sloboda i prava – ti drugi koji su tako zli mora da su fašisti. Fašisti instruiraju palančane i određuju ih u pravcu ksenofoba, ognjištara i plemenske svijesti. Time su ovi također na putu da postanu fašisti. U stvari već i jesu, samo ne znaju, oni su protofašisti, a vjerojatno ima i par kriptofašista.

Kada je postignuta ova geneza fašistike, progresivni kulturnjak može odahnuti. Uspjelo mu je pokazati realnost, pošlo mu je za rukom impresivno pokazati kroz što prolaze «nježna srca» koja se ne mogu snaći u svijetu koji se neminovno kreće u krugu palančanin – fašist. Ujedno mu je pošlo za rukom natjerati čitatelja da se identificira sa žrtvom. Čitatelj je, takorekuć, prisiljen žaliti Brodecka, jer kakav bi to bio čovjek koji bi samo tako prešao preko patnji i stradanja jednog takvog nevinog bića. Mora biti da je takav čitatelj već pomalo ili dobrano – fašist.

Pustimo te budalaštine. Razmišljati na taj način ne pokazuje naše obuhvaćanje stvarnosti, već prije sumnjivo moraliziranje o «pakosti svijeta». «Nevin među ubojicama isto je što i biti ubojica među nevinima», takve mudrosti dolaze iz kuhinje onih koji su (valjda jedini) nedužni među krivima, prosvijetljeni među neukima. Kakav je to kobni obrat kada se pokaže da upravo ti isti koji pišu «filozofiju palanke» potpadaju  pod palanačku svijest. Bježe od prostote i kiča, da bi sami egzaltirali nad «infantilno-romantičkim mitologijama sjajne propasti» (slučaj Anderer) i hranili se mračnim senzacijama koje zli svijet priređuje žrtvama, nevinima među ubojicama (slučaj Brodeck).

Nije li upravo ovakvo prenaglašavanje i pretjerivanje izraz čiste potrebe za kičem? Potrebe koja ide sve do otvorene brutalizacije u rangu antičkih amfiteatara, koja se sve više pojavljuje kao popkulturni fenomen u žanru chainsaw masakra (Sloterdijk)?

Nasuprot ovakvim mračnim egzaltacijama, župnik iz Ambricourta ne vidi seljake kao čudovišta. Ne pojavljuju mu se u mašti kao fašisti. Oni su takvi kakvi jesu, neuki, sebični, posrnuli, ali nisu zatvoreni svi kanali, nisu porušeni mostovi. Ima komunikacije, ima nade u bolje. Ima zločestoće i pakosti, ima i potpore i pomoći. Kada župnik padne u blato, teško bolestan i nemoćan, pomaže mu mlada Seraphita. Odnos sa djevojčicom Seraphitom ide od neprihvaćanja i odbijanja do ljudskog razumijevanja i zajedničkog uzdizanja. I tako u svakom liku ima nečega prohodnoga, ne pada se u krajnosti. Legionar predstavlja vitalnost i potvrđivanje u ponosu i časti, nasuprot boležljivom, kolebljivom župniku; pa ipak «bi mogli biti prijatelji», razgovaraju, komuniciraju. Kolega koji je napustio svećenički poziv predstavlja intelektualiziranje stvarnosti, traženje puta otpadom od vjere zbog mistificiranja cerebralnosti, ali ni tu nisu svi putevi zatvoreni. Župnik se ne ustručava takvoj taštoj svijesti koja podnosi žrtve Bogu Intelektu izreći običnu i jednostavnu stvar: «Bolje je i više biti sa djevojkom zato jer ju voliš, nego eksperimentirati. Bolje je činiti iz ljubavi nego ispitivati stanja svijesti i intelektualne doživljaje.»

Ostaje pitanje s čime se mi možemo identificirati. Je li za nas dovoljno stvarno kada je najveća senzacija koju svijet daje vožnja na motoru. Tražimo li mi uzbuđenja i Ereigniese i sve nam se vrti oko toga. Tražimo li fascinacije mračnim, izopačenim, nepojmljenim, slučajnim koje onda mistificiramo kao Događaj koji jedini važi u našemu životu i koji nas treba trgnuti iz mrtvila… Ili se veselimo vožnji motorom i blagoslivljaju nas zore.

Bresson je odbio sudjelovati u svijetu superspektakla. U njegovom filmu nema logora, nema sadističkih mučenja, nema ritualnog žrtvovanja i klanja. Glavni junak je obični mladi dečko koji vjeruje da može mijenjati stvari. Koji samo želi biti župnik dok se hrva sa nepovjerenjem okoline, vlastitim sumnjama i teškom bolešću. Bresson nije htio tetralnost ni u glumačkoj izvedbi te je za ulogu izabrao jednog anonimnog kandidata. Jedini uvjet bio je da kandidati nisu ateisti (prema Peterliću). Ulogu je dobio Claude Laydu. Kada gledamo Dnevnik seoskog župnika, čini nam se da nije moglo biti boljeg rješenja. Mladolika pojava, a opet prožeta nekom dubokom ozbiljnom melankolijom, da bi se začas preobrnula u blistanje i osmijeh, smiraj i sreću, jer zna: «Sve je milost.»

 

U Larcenetovom svijetu nema se što učiniti. Svi su tako apsolutno zli da žive u apsolutnoj palanci iz koje nema izlaza. Brodeck u off-u nema kamo pobjeći, on postaje novi Anderer koji će završiti pred svinjama. Zato tu nema rješenja, osim podrediti se autoru i zauzeti poziciju nevine žrtve velike svjetske zavjere fašista, pa onda sa te pozicije predbacivati svijetu što je tako okrutan, mračan i zao. Ili to ili pak baciti atomsku bombu na tu zabitu palanku i pobiti sve beštije.

«Nasilje je režijska metoda kojom ovo sirotinjski-psihološko kazalište pokušava postati realističko u jednom doslovnom smislu, sve do trenutka u kome se granice između kazališta i svijeta brišu. Nasilje, koje je brutalizam doveden do vrhunca, jest jedini način stvaranja stvarnosti koja, egzistencijalno-odsutna, «neuhvatljiva», pristaje odazvati se samo velikom udracu.» (R. Konstantinović, Filosofija palanke)

Ali uistinu nije tako. Nije potreban «veliki udarac» da bi se dozvala stvarnost. To su stranputice zabludjele svijesti koja zamjenjuje kazalište nasilja za svijet i tako potiče fantazije u pravcu straha od bližnjih. Fantaziranje da susjedi mogu svakoga trena podivljati i zatući me palicama i šipkama.

Ali zapravo nema Kita ni Princa (vidi Werckmeisterove harmonije) i ništa se drastično neće dogoditi ako ljudi slušaju, nedajbože, Thompsona. Oni nisu zato ni bolji ni lošiji, nisu ni fašisti niti imaju guju u njedrima i mračne tajne na savjesti. Samo su nepovjerljivi i zaguljeni, i traže put, uostalom kao i ovi drugi. Larcenetovci «osjećaju kiselkast i užegao vonj njihovog znoja» i gledaju im u «guzice iz kojih se ne cijedi blagoslovljena vodica, nego strah.»

Meni ipak izgleda stvarnije biti seoski župnik, nego gledati kako se ljudima cijede guzice. Možda sam to samo ja. No uvijek bih se kladio na župnika, na onaj trenutak otkrivanja beskonačnog u konačnom, u jednoj vožnji motorom ili radosnom svitanju jedne rane zore. Tada znamo da vrijedi, da je dobro i da ima svjetla na kraju tunela.

Facebook Comments

O autoru

Povezani sadržaji

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.