Register
A password will be e-mailed to you.
Privatno vlasništvo više nije krađa (1973)
ORIGINALNI NAZIV: La proprietà non è più un furto; REŽIJA: Elio Petri; SCENARIJ: Elio Petri i Ugo Pirro; GLUME: Ugo Tognazzi, Flavio Bucci, Daria Nicolodi, Mario Scaccia, Orazio Orlando, Salvo Randone; SNIMATELJ: Luigi Kuveiller; GLAZBA: Ennio Morricone; TRAJANJE: 126 min.
OCJENA8.5
8.5OCJENA AUTORA
Ocjena čitatelja: (0 Votes)
0.0

Privatno vlasništvo više nije krađa završni je film Petrijeve takozvane „trilogije neuroze“ koju tvori zajedno s klasicima Istraga nad besprijekornim građaninom i Radnička klasa ide u raj. Upečatljiva slika lica glavnih likova uz novčanicu, djelo slikara i odličnog ilustratora Renza Vespignanija, krasi uvodnu špicu dok tišinu prekida orgazmično sprezanje glagola imati. „Ja imam, ti imaš, on ima, mi imamo, oni imaju.“ Pierre Joseph Proudhon, francuski filozof, ekonomist i sociolog radikalno je ustvrdio da je svako vlasništvo krađa. Naslov ovog filma sarkastičan je omaž toj čuvenoj izjavi. Proudhon je smatran konfuznim eklektikom čiji stavovi variraju od beskompromisno anarhističkih do oportunističko reformističkih. Ovako je pisao u knjizi Confessions d`un Révolutionnaire (Ispovijesti jednog revolucionara):

„Kapital, koji je političko područje analogno vlasti, u religiji ima katoličanstvo kao svoj sinonim. Ekonomska zamisao kapitalizma, politika vlasti ili autoriteta i teološka ideja crkve tri su identične ideje, raznoliko povezane. Napasti jednu od njih jednako je kao i napasti ih sve, kao što to svi filozofi sad već znaju. Ono što kapital čini radu, država čini slobodi, crkva duhu. To apsolutističko trojstvo toliko je pogubno u praksi koliko i u filozofiji. Najdjelotvornije je sredstvo za tlačenje ljudi, prema tome, da se istodobno porobi njihovo tijelo, njihovu volju i njihov um. Ako socijalizam otkrije svoj istinski pozitivan aspekt, lišen svakog misticizma, sve što treba učiniti jest da prokaže ideju o tom trojstvu.“

Petri i suscenarist Ugo Pirro sjajno su adaptirali Proudhonove ideje u film. Iz vlasništva tj. imovine ili posjedovanja rađaju se boleštine i seksualne frustracije. Kroz vlasništvo kapitalističko društvo čini čovjeka zarobljenikom. Scenaristi se rugaju ideji posjedovanja kroz glavni lik filma, blagajnika Totala, koji je doslovno alergičan na novac. U kontaktu s novčanicama spopada ga nevjerojatan svrbež i tikovi na licu. Totalov otac cijeli je radni vijek proveo kao blagajnik a i njemu samome je u kratkoj blagajničkoj karijeri kroz ruke prošla 21 milijarda, 850 milijuna, 375 tisuća lira i 60 centi. Nikad nisu ukrali ni centa, kaže Total direktoru banke tražeći zajam od 10 milijuna lira. Zajam poštenom siromahu koji bi taj novac iskoristio „da živi malo bolje“, naravno nije odobren, pošto su  „banke za one koji imaju novac.“ Bogati mesar, s druge strane, može dobiti zajam i od 400 milijuna lira. Revoltiran činjeničnim stanjem Total daje otkaz protestnim spaljivanjem novčanice što uzrujan direktor banke nazove svetogrđem.

Razgovor dvije generacije poštenih blagajnika:

„Koliko imamo u banci? –Onoliko koliko zaslužujemo. -Znači ta stvar… kako se već naziva, novac, je nagrada? –Da. –Nagrada za što, dovraga? Za poštenje? –Možda. –Znači po tvom mišljenju mi smo nepošteni, lopovi, pošto nikad nismo imali ni centa.“

Svojim glavnim igračima (blagajniku, mesaru i njegovoj ljubavnici te inspektoru) Elio Petri daje priliku da se predstave teatralnim monologom. Groteskni blagajnik na samom početku filma predstavi se ovim riječima:

„Ja, g. Total, računovođa, nimalo se ne razlikujem od vas. Niti se vi razlikujete od mene. Jednaki smo u našim potrebama. Nejednaki u načinu na koji ih zadovoljavamo. Znam da nikad neću imati više nego što imam sada. Sve dok ne umrem. No, ni vi nikad nećete imati više nego što imate sada. Mnogi od vas svakako će imati više od mene, a mnogi i manje. U toj borbi, legalnoj ili ilegalnoj, da steknu ono što nemaju mnoge ljude pokose sramotne boleštine. Tijela im se ispune čirevima. Iznutra i izvana. Drugi pak padnu mrtvi. Oni su isključeni, uništeni, promijenjeni. Postanu zvijeri, kamenje, usahlo drveće, crvi. Tako se rađa zavist. A u zavisti krije se klasna mržnja koja se rađa iz egoizma što je čini neuvredljivom. Egoizam je fundamentalan osjećaj religije vlasništva. Osjećam da ovakvo stanje postaje nesnošljivo. I znam da mnogi od vas osjećaju isto.“

Total se nakon otkaza namjeri na stalnog klijenta banke, imućnog mesara koji miti bankovne službenike vrhunskim odrescima i čiji novac „posebice zaudara“. Najprije iz mesnice ukrade nož kojim je ovaj odrezao svoj prvi komad mesa i započeo blistavu karijeru. Zatim slijedi mesara i ljubavnicu u pornografsko kino. Tamo mesar nagovori ljubavnicu da ga oralno zadovolji. Dok je ona usred posla blagajnik sjeda iza njih pa mesara, koji je u ekstazi, potapša po ramenu tražeći ga da skine šešir jer mu, navodno, zaklanja pogled na film. Urnebesno smiješan prizor nama gledateljima no izluđujuće iskustvo po mesara kojem blagajnik potom mazne i šešir. Ugo Tognazzi, talijanska glumačka legenda, savršeno igra arogantnog mesara koji vara na vagi na svom uzvišenom prijestolju u mesnici obloženoj mramorom koju je, osim sređenom tajnicom/ljubavnicom, ukrasio i natpisom:

 Čovjek je mesožderna životinja.

U svom monologu mesar se predstavlja:

„Što ću sa tom silnom lovom koju gomilam? Sada kad sam već duže vrijeme u mogućnosti zbrinuti sve svoje životne potrebe? Iskoristit ću je da zaradim još… i još. Milijune, milijarde. Moja osnovna potreba je da postanem što bogatiji. Kad samo pomislim na blagajnike koji riskiraju vlastiti život da bi zaštitili tuđi novac… Ili konduktere na tramvajima, koji svake večeri, bez greške, predaju dnevni utržak… Ili gladne nesretnike koji pasivno prihvaćajući svoju zlu sreću pokoravajući se zakonima koji štite vlasništvo. Iskreno sumnjam da ti siromasi… Ma koga briga! Takvo me stanje umiruje jer oni su ti koji me čine bogatim. No, svemu tome usprkos, nisam sretan. Nisam jer bih ja, baš poput novca, želio biti besmrtan.“

Mesarovu ljubavnicu tumači Daria Nicolodi, dugogodišnja partnerica Darija Argenta i suscenaristica kultnog horora Suspiria (u kojem se našao i Flavio Bucci: ovdje u ulozi blagajnika, tamo kao slijepac). „Pripadam mesnici. Ukrao me iz izloga.“, objasni umirovljenom blagajniku nakon što ju njegov sin Total dovede kući. Ona je praktički mesarevo vlasništvo i stoga je na meti osvetničkog blagajnika.

Monolog ljubavnice:

„Osjećam se poput stvari. Ja jesam stvar. Zapravo…mnogo stvari. Sise, bedra, trbuh, usta. Više sam komadića. Više komadića iste stvari. Živim poput vaze prepune rupa. Uzeli su me iz mog doma kao što bi uzeli konzervu rajčica… i sada sam ovdje. No, da nisam ovdje bila bih negdje drugdje. U nekoj drugoj trgovini, drugoj kući, drugom susjedstvu… ili bih možda sjedila u kinu. Poput vas! No svejedno bi me otvarali, poput konzerve rajčica, otvaračem za konzerve. Svojim kurcem ili čak bez njega, svojim prstima. I smijem se. Zašto se smijem? Smijem se jer ste i vi poput mene no pretvarate se da se ništa ne dešava. Baš poput mene i vas zatvaraju u hladnjak… sa mineralnom vodom. Gaziranom mineralnom vodom.“

Monolozi su prožeti sarkazmom. „Uhićivanje je predivan osjećaj.“, ustvrdit će inspektor u svom predstavljanju. Total upadne u mesarevu kuću (s ukradenim nožem, noseći ukradeni šešir) i otuđi samo nakit, no mesar u tome vidi priliku da sakrije razne umjetnine i prijavi ih kao ukradene kako bi izvukao novac od osiguranja. Total želi kazniti onog koji je imovinu stekao na legalan, no nemoralan način. Ovim primjerom će naučiti da čak i čin krađe podliježe kapitalizmu. Tu na scenu stupa inspektor koji će biti neuspješan u hvatanju Totala pošto će veliki lopov (mesar), da se ne otkriju njegove pronevjere (tajne klaonice i sl.), morati zaštititi sitnog lopova (blagajnika).  Maskiran u svećenika, Total se uvlači u policijski arhiv i inspektoru pred nosom ukrade dosje profesionalnog provalnika Albertonea.  Blagajnik odabere iskusnog lopova za mentora no kasnije ga odbacuje zbog tvrdnje da je jedina svrha krađe stjecanje dobiti. Albertone umire usred policijskog ispitivanja pri čemu na vidjelo ispliva i korumpiranost našeg vrlog inspektora. Lopov Argentinac Paco u eulogiji koju održi preminulom prijatelju zaključi: „Mi koji krademo pod krinkom noći štitimo i opravdavamo lopove koji operiraju pod krinkom legalnosti.“ Oni su dvije strane istog novčića koji podmazuje politički i ekonomski sustav.

Redatelj voli reference na pop-art umjetnost. Mesar s ljubavnicom posjećuje izložbu protuprovalnih uređaja koji nalikuju avangardnoj instalaciji, što kulminira demonstracijom, svojevrsnom posvetom kultnom talijanskom stripovskom „kralju zločina“ Diaboliku. Poster strip-junaka mađioničara Mandraka visi u Totalovoj sobi kao i poster Karla Marxa – junak filma proglašava se marksistom-mandrakistom. Tu su i nadrealni prizori, primjerice prilikom pljačke banke službenik pritiskom na dugme oslobađa hordu pasa koji napadnu i neutraliziraju pljačkaše. Humor je vrhunski! Mesar prilikom seksa postavlja ljubavnici pitanja: „Tko je najpametniji? Tko je najmuževniji? Tko je najjači? Tko je najžešći? Tko je najbolji mesar u Rimu? Tko ima najljepši kurac u Rimu? Najveći? Najjači? Kome najviše zavide? Tko je najsretniji? Tko plaća najmanje poreze?“ Ona mu na svako pitanje odgovara s „ti“, a posljednje jednostavno tjera na smijeh. Genijalna glazbena podloga, koju potpisuje slavni Ennio Morricone, u prizoru kad mesar broji svežnjeve novčanica začinjena je orgazmičnim uzdasima. Na duhovit način odrađeno je, zapravo žalosno, preobraćenje oca blagajnika. „Ukradena hrana istog je okusa kao i kupljena.“

Petri tvrdi da je La proprietà non è più un furto zajedljiviji i gorči od njegovih ranijih filmova zbog žudnje da prokaže „duboko stanje malaksalosti“ među intelektualcima i filmašima tog vremena. Film kritizira i napada buržujske vrijednosti i samim time populaciju koja producira i konzumira film. Društvo nije spremno dočekalo redateljeve provokacije. Mnogi su kritičari film pokopali. Borba između Totala i mesara odvija se u svima nama, ističe Petri. Društvo odbija prihvatiti pripadnost kapitalističkom sistemu i eliminira svaki oblik samokritičnosti. Mesar održi prodiku blagajniku koji nije spreman na kompromis: „Da mene nema svi bi vi morali u šume u potragu za plijenom da imate što jesti. Možeš li zamisliti tri milijuna Rimljana u lovu? Prljam vlastite ruke da svi ostali mogu zaboraviti što zapravo jesu. Ubojice! Tako je, ubojice.“ Poanta filma nije ugodna no važno ju je čuti.  Živimo u društvu u kojem se vrijednost mjeri novcem. Poredak je utvrđen i potvrđen. Imućni gazde su na vrhu. Onaj tko ne hrani kapitalističko društvo biva ugušen. Gorku nam je istinu, srećom, Petri zasladio izvrsnom komedijom da ju lakše progutamo.

Facebook Comments

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.