Register
A password will be e-mailed to you.
NADNICA ZA STRAH (1953)
ORIGINALNI NAZIV: Le salaire de la peur; REŽIJA: Henri-Georges Clouzot; SCENARIJ: Henri-Georges & Jean Clouzot prema romanu Georgesa Arnauda; GLUME: Yves Montand, Charles Vanel, Peter van Eyck, Folco Lulli, William Tubbs, Véra Clouzot; SNIMATELJ: Armand Thirard; GLAZBA: Georges Auric; TRAJANJE: 148 min.
OCJENA10
10OCJENA AUTORA
Ocjena čitatelja: (2 Votes)
9.8

U uvodnoj špici Divlje Horde djeca se poigravaju škorpionima koje štapovima ubacuju u mravinjak crvenih mrava. Nadnica za strah počinje prizorom u kojem gologuzi crni dječak muči žohare privezane uzicom. Peckinpahovi antijunaci su škorpioni dok Clouzotovu hordu sačinjavaju žohari, besposličari zaglavljeni u naselju Las Piedras u Južnoj Americi. U to vruće i prljavo mjestašce, gdje su strvinari udomaćene životinje, lako je ući no iznimno je teško izaći. Las Piedras je poput zatvora a njegovi žitelji su razni nesretnici i internacionalni ološ. Na blatnjavim ulicama i iz raznih zakutaka promatraju vas groteskna lica nalik onima iz špageti-vesterna Sergija Leonea. Zapravo i odlična glazbena tema Georgesa Aurica zvuči kao preteča Morriconeovih slavnih filmskih skladbi. U lokalnoj krčmi Crni Gusar mogu se čuti prepirke na njemačkom, francuskom, engleskom, španjolskom i talijanskom jeziku. Zabave je malo pa je glavna razonoda provokacija gostioničara kojeg ekipa izluđuje naručivanjem jednog soka za njih petero ili namjernim promašajem pljuvačnice. Među stalnim mušterijama Crnog Gusara je i Korzikanac Mario (Yves Montand).

Clouzotovi žohari i Peckinpahovi škorpioni

 

Mario je frajerski tip. Viđa se sa konobaricom Lindom (Véra Clouzot) koja za njega krade cigarete i prišiva mu otpalu dugmad, cimer mu je Talijan Luigi koji mu priprema hranu i glača rublje. On je šarmantna pijavica koja, po dolasku u gradić sunarodnjaka gospodina Joa (Charles Vanel), brzo uvidi potencijal u njihovom udruživanju. Jo je, izgleda, prilično žestok tip. Svoju hrabrost dokazuje u nadmetanju s Luigijem u Crnom Gusaru. Nakon što ga cimer Mario napusti Talijan se sredi i odluči počastiti društvo šampanjcem. U krčmi uključi radio i zapleše što se nimalo ne svidi gospodinu Jou koji navodno ne voli glazbu. Jo Talijana polije naručenim šampanjcem i pruži mu pištolj kako bi mu dokazao da nema hrabrosti povući okidač te mu za desert još stisne i šamar. „Revolver nije dovoljan! Treba još ponešto!“, ustvrdi bahato Jo u završnici kultnog prizora barskog nadjačavanja. No, lako je biti kralj među žoharima. Joeva hrabrost uskoro će biti stavljena na kušnju i suočen s nadmoćnom silom neće se iskazati.

„Gdje ima nafte ima i Amera.“ Naime, američka naftna kompanija SOC traži vozače za prijevoz tone nitroglicerina do naftnih izvora. Radi se o gotovo samoubilačkom pothvatu no zbog naknade od 2000 dolara kandidata za posao je mnogo. Američki šef O’Brien traži četvero vozača za dva kamiona. Četvorica odabranih su Korzikanac Mario, njegov bivši cimer Talijan Luigi te Nijemci Bimba i Smerloff. Jo usprkos poznanstvu sa O’Brienom nije uspio dobiti posao isprve no lukavac će eliminacijom Smerloffa ipak sjesti za volan uz svog novog najboljeg prijatelja Marija. Upozorenje je jasno: „Najmanji udarac ili povišenje temperature i nema vas više. Žlicom će vas kupiti!“. U prvih sat vremena Clouzot nas na najbolji zamisliv način upoznaje s očajnicima koje potom šalje u napetu vožnju na bombi, svojevrsni križni put gubitnika koji prkose smrti suočeni s nemilosrdnim prirodnim okruženjem. Kad ga suvozač upita koliko mu je godina Bimba odgovori: „Stotinu! Za to je dovoljno nekoliko mjeseci. Dovoljno je biti na pravome mjestu u pravo vrijeme.“ Ma dovoljno je i nekoliko sati vožnje kamiona krcatog nitroglicerinom.

 

Križni put je prošao i sam film prije američke premijere. U izvještaju iz Cannesa iz 1953. godine stoji: „Potrebno je skraćivanje da se film svede na probavljivu dužinu. Glumačka prisutnost Yvesa Montanda i publicitet vezan uz njegovo naginjanje komunizmu predstavljaju problem za američko tržište. Redatelj Clouzot također je, navodno, ekstremni ljevičar.” Za njujoršku premijeru 1955. godine politički motiviranim rezovima Nadnica za strah osiromašena je izbacivanjem više prizora ukupnog trajanja od skoro pedesetak minuta.

Eliminirani su svi prizori koji ukazuju na nepravednost američke naftne kompanije. Izbačen je dio u kojem lokalna žena potiče mnoštvo da se pobune protiv tiranije SOC-a. Brojni grubi komentari šefa O’Briena također su izbrisani. Primjerice komentar vezan uz nesreću na bušotini: „Komisija za sigurnost dolazi vam popodne. Dobro ih nahranite i napijte i za sve okrivite žrtve. Mrtvi su, neće to osjetiti.“ U toj nesreći strada i mladić američke nacionalnosti i kad se majka telefonski pokuša informirati o zdravstvenom stanju svog sina O’Brien odbrusi: „Kvragu i ona. Umre li, nazvat ćemo je.“ Američki šef na komentar da će unajmiti propalice uzvrati: „Da, jer nemaju sindikat. Ni obitelj. Odlete li u zrak, nitko neće tražiti naknadu.“ U potpunosti je izbačen i jedan lik, Talijan Bernardo koji počini samoubojstvo nakon što ne dobije posao i time postaje prva O’Brienova žrtva. Njegovim uklanjanjem značajno je ublaženo Clouzotovo dočaravanje očaja glavnih protagonista filma. Izbrisani su i prizori koji zorno prikazuju “muško drugarstvo” jer je u tome prepoznat homoseksualizam. Plahi Ameri prepoznali su mnogo nepoćudnih elemenata u Nadnici za strah.

Sadržaj smatran suviše ciničnim i nihilističkim morao je biti uklonjen. Takvim je smatran posljednji razgovor Joa i Marija o ogradi u ulici Galande u Parizu. Teško ozlijeđeni Jo pita se što se nalazi iza te ograde. „Kako je duga ova ulica, sav sam zadihan“ kaže u bunilu i posljednjim dahom potvrdi Marijevu tvrdnju da iza ograde nema ničeg. „Postojanje je oštro kontrastirano ništavilom“, primijetio je Edouard L. de Laurot u analizi izbačenih prizora. Recenzent časopisa Time, upozoravajući na antiamerikanizam, opisao je Nadnicu za strah, čak i u takvoj skraćenoj formi, riječima: „zacijelo jedan od najzlobnijih filmova ikad snimljenih“. Amerikanci su tek 1991. godine imali priliku u kinima pogledati necenzuriranu restauriranu verziju koju su kritičari obasuli hvalospjevima.

Nadnica za strah prvi je film koji je osvojio i Zlatnu palmu u Cannesu i Zlatnog medvjeda u Berlinu, a 1955. tim se prestižnim nagradama pridružila i britanska BAFTA za najbolji film. Scenarij su prema romanu Georgesa Arnauda napisali Clouzot i njegov brat Jean. Henri-Georges je od brata zahtijevao da uzme pseudonim (Jean je potpisan kao Jérôme Géronimi) pošto je želio da samo jedan Clouzot bude kreditiran. Jean je, navodno, bio nepresušan izvor originalnih i duhovitih ideja koje nije znao pretočiti u scenarij. Henri-Georges se 1935. godine zarazio tuberkulozom i završio prikovan za krevet na četiri godine u sanatoriju u Švicarskoj. Tamo je pročitao tisuće knjiga i usavršio mehaniku pripovijedanja. Kao redatelj bio je strog, čak i okrutan prema glumcima, kao osoba bio je vrlo depresivan i iznimno inteligentan. Njegova je uvijek bila zadnja i oko toga nije bilo rasprave. Nadnica obiluje efektnim kadrovima. Od eksplozije koja otpuhne duhan sa papira, sajle koja puca i udara u kameru pa sve do izvanredne igre svjetla i sjene. Clouzot je 30-tih boravio u Njemačkoj i tamo je pogledao Murnauove filmove tako da je na njega golem utjecaj izvršio njemački ekspresionizam.

1950. godine Clouzot i njegova žena Véra za svoje su bračno putovanje odabrali Južnu Ameriku. Vérina rodna zemlja toliko se dojmila redatelja da je za temu svoj prvog dokumentarca odabrao Brazil. Projekt se odužio i na kraju propao no tijekom tog procesa Clouzot se jako dobro upoznao s podnebljem u kojem će se odvijati radnja Nadnice za strah. O južnoameričkim iskustvima napisao je knjigu Le cheval des dieux (Konj bogova) u kojoj detaljno opisuje svoju inicijaciju u religiju Candomblé, susrete s vračem, razne rituale i žrtvovanja. Selo Las Piedras izgrađeno je na jugu Francuske za potrebe snimanja filma no sve u njemu izgleda apsolutno autentično; od domorodačkih žena do došljaka koji sipaju oštre komentare na njihov izgled i ponašanje: „upravo su sišle s grane.“

 

Tehničko savršenstvo Clouzotu nitko ne može osporiti no tvrdnja da je mizantrop svakako je osporiva. Kroz lik zidara Luigija kojemu je zbog profesije brz svršetak života doslovno zacementiran daje nam divan portret ljudskosti. Ušminkani gospodin Jo ustrtari se čim sjedne za volan, trese ga groznica i kukavički želi odustati. Partner Mario ga naziva curicom i konstantno ga provocira: „Možda si nekad bio muško, ali u doba moje bake!“ Poznato je da je slavni Jean Gabin bio prvi izbor za ulogu Joa no odbio ju je pošto nije želio glumiti kukavicu. Luigi prekori Marija i zauzme se za istog onog Joa koji ga je ranije bahato ponizio pred prijateljima u krčmi. Clouzot je promatrajući kukce pod povećalom tako uspio razviti i rendgensku snimku ljudske duše.

Nadnica za strah film je o muškarcima u prostoru i vremenu koje im nije dopuštalo da budu mekušci. Hladnokrvni Bimba, fizički savršen primjer Hitlerove „arijevske rase“, brijući se u kamionu izjavi: „ako moram biti leš, neka bar budem pristojan leš“, no prilikom ukrcavanja opasnog tereta pri pomisli na eksploziju ispadne mu čaša iz ruke. Čovjek ne može apsolutno suzbiti strah. Kao što je lijepo primijetio Dennis Lehane u svom eseju: „Radi se o osvježavajuće autentičnom konceptu: izloženost teroru ne umanjuje strah, kao što to mnogi herojski filmovi podrazumijevaju, već ga povećava.“

Završetak filma iznimno je ironičan. Prizor plesa u Crnom Gusaru, uz valcer Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa mlađeg, isprekidan je Marijevim veselim vrludanjem kamionom pri povratku u Las Piedras. Bit će to posljednje putovanje čovjeka koji prezire samog sebe a završit će ga s kartom pariškog metroa u ruci, svojim „krunskim draguljem“. Smrt, baš kao i strah, je neizbježna. Nadnica za strah lijepa je plaća ljubiteljima sedme umjetnosti. Beskompromisno remek-djelo koje je svom redatelju priskrbilo internacionalno priznanje „majstora napetosti“. Tu će titulu apsolutno potvrditi već sljedećim filmom, trilerom Les diaboliques (Demoni).

Facebook Comments

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.