Register
A password will be e-mailed to you.
STANAR (1976)
ORIGINALNI NAZIV: Le locataire; REŽIJA: Roman Polanski; SCENARIJ: Roman Polanski & Gérard Brach prema romanu Rolanda Topora; GLUME: Roman Polanski, Isabelle Adjani, Shelly Winters, Melvyn Douglas, Jo Van Fleet; SNIMATELJ: Sven Nykvist; GLAZBA: Philippe Sarde; TRAJANJE: 126 min.
OCJENA10
10OCJENA ČITATELJA
Ocjena čitatelja: (3 Votes)
8.7

Plah i samozatajni muškarac poljskog porijekla, Trelkovsky, useli se u pariški stan čija je prethodna stanarka, Simone Choule, počinila samoubojstvo. Isprva je zadovoljan svojim novim smještajem no susjedi mu ubrzo počinju prigovarati zbog buke. Prigovori započinju već prilikom zabave useljenja a kasnije i najmanji zvuk premještanja namještaja izaziva burnu reakciju susjeda koji žestokim lupanjem po zidovima sa svih strana iskazuju svoje golemo nezadovoljstvo. Zbog osjećaja krivnje ali i straha da ga ne izbace na ulicu, Trelkovsky se izolira od prijatelja te ga obuzima paranoja. Čvrstog je uvjerenja da su njegovi susjedi natjerali u smrt gospođicu Choule i da se sada na isti način pokušavaju riješiti i njega. Identitet mu se počinje stapati s identitetom prethodne stanarke uz groteskne i bizarne halucinacije.

Stanar Romana Polanskog temelji se na romanu Le Locataire chimérique svestranog francuskog umjetnika Rolanda Topora. Topor je bio ilustrator, slikar, pisac i filmaš koji je s Alejandrom Jodorowskyjem i Fernandom Arrabalom 1962. godine formirao kazališnu skupinu „Panični pokret“ (Movimiento Pánico). Ime pokreta aludira na grčkog boga Pana, koji se manifestira kroz tri temeljna elementa: strah, humor i simultanost. Ti će se elementi koristiti prilikom građenja platforme za panična ostvarenja, a Polanski ih iznimno vješto kombinira u ovom filmu. Panični pokret je formiran da šokira i natjera publiku povratku kulturi nadrealizma Andréa Bretona, “psihičkom automatizmu”, odnosno mislima oslobođenim svih moralnih predispozicija pri shvaćanju umjetnosti. U Stanaru redatelj/glavni glumac u nekoliko navrata genijalno natjera gledatelja da posumnja u vlastitu percepciju stvarnosti. Primjerice, u prizoru u kojem žedan junak obuzet groznicom posegne za bocom vode koja je na stolcu kraj kreveta no ne može je uhvatiti da bi tada uočili kako je boca tek fotografska reprodukcija a ne stvaran predmet od stakla. Također je značajna, koliko i zbunjujuća, posljednja scena filma u kojoj se vraćamo posjeti bolnici no ovaj put Trelkovsky vidi sam sebe očima Simone Choule, prijašnje stanarke u koju se postepeno pretvara. Sve do samog završetka filma, usprkos malim varkama, Polanski gledatelju više-manje jasno dopušta razlučiti stvarnost od iluzije no u posljednjim minutama u potpunosti nam uzima tu mogućnost, potkopava naš razum i izjednačava nas s junakom filma.

Toporove ilustracije za Le Locataire chimérique

 

Polanski savršeno rekonstruira stravičan osjećaj proganjanja i apsolutne izolacije. Na vlastitoj je koži osjetio upravo to. Djetinjstvo je proveo u Krakowu gdje je iskusio užase holokausta (majka mu je ubijena u koncentracijskom logoru u Auschwitzu), 1969. godine njegovu trudnu ženu Sharon Tate ubijaju pripadnici kulta „Obitelj Manson“ a ubrzo nakon snimanja Stanara bit će osuđen za silovanje maloljetnice zbog čega bježi iz SAD-a kako bi izbjegao zatvorsku kaznu. Svaki je uspješan umjetnik izložen kritici i javnom mnijenju već samim kulturnim djelovanjem a Polanski je zbog svog privatnog života i dodatno podložan osudi javnosti. Dan-danas feminističke organizacije pokreću peticije s ciljem da spriječe retrospektivu filmskih djela Romana Polanskog. Sa sigurnošću možemo tvrditi da je redatelju blizak osjećaj progona i osude. Uzimajući to u obzir skoro pa je nevjerojatna redateljeva sposobnost da o tako teškoj i bliskoj temi progovara na iznimno ironičan i humorističan način.

Taj balans ozbiljnog i humorističnog sjajno dolazi do izražaja u prizoru u Crkvi prilikom pogreba Simone Choule. Svećenik započinje sa standardnom eulogijom da bi propovijed završio riječima: „Crvi će ti pojesti oči, tvoje usne, tvoja usta. Ući će ti u uši, ući će u tvoje nozdrve. Tijelo će ti se rastvoriti u najsitnije djeliće i odisat će bučnim smradom. Da, Krist se popeo na nebo i pridružio se anđelima u visinama. Ali ne za bića poput tebe, puna najnižih grijeha, koja traže samo putena zadovoljstva. Kako se usuđuješ smetati i rugati mi se ravno u lice? Kakva drskost! Što radiš u mom hramu? Mjesto ti je na groblju. Smrdjet ćeš kao leš koji se raspada u jarku. Kažem ti bez ustezanja, nikada nećeš ući u moje kraljevstvo.“ Trelkovsky se preznojava slušajući svećenikove riječi a dodatno ga uznemiruje i pogled na groteskno krvavo raspelo Isusa Krista pa se odluči na bijeg iz Crkve. Iznimno je duhovita i scena u kinu kad se uz zvukove Bruce Leejevog kung-fua pojačava intenzitet maženja između Trelkovskog i Stelle, prijateljice Simone Choule u interpretaciji mlade Isabelle Adjani. Njih „u akciji“ sa sjedala iza promatra Philippe Sarde, odličan skladatelj kojem je Polanski dodijelio i epizodnu ulogu. Sardeova glazba u dramatičnim prizorima savršeno kontrastira vesele latino ritmove kojima stanar započinje useljenje.

Kroz Stanara Polanski pogovara i o gubitku osobnog identiteta i konformizmu. Trelkovsky čini sve što je u njegovoj moći da bude fin momak. Trudi se da nikome ne bude smetnja, nespretan je u kontaktu sa ženama. Bezobraznom skitnici daje novac i ne prigovara kad mu umjesto kave i Plavog Gauloisesa gostioničar, uz komentar da je to konzumirala bivša stanarka, uvali vruću čokoladu i Marlboro. Zapravo u tolikoj mjeri prihvaća „igru“ da i sam potom na kiosku traži Marlboro umjesto cigareta koje inače puši. No, on nipošto nije beskičmenjak. Smisleno pregovara oko iznosa pologa za stan i suprotstavi se groznoj susjedi koja ga traži da potpiše peticiju za izbacivanje iz zgrade jadne žene i njezine invalidne kćeri zato jer njih dvije također, navodno, prave preveliku buku. Zapravo su ta žena i njezina kći jedini stanari zgrade koji su se pojavili na sprovodu svoje bivše susjede gđice Choule. Trelkovsky je čovjek od principa. Pokušava utješiti prijateljicu poginule a isto čini i s jadnikom koji mu bane na vrata sa željom da konačno izjavi ljubav bivšoj stanarki da bi mu, nažalost, naš junak morao objasniti da je zakasnio jer si je ona oduzela život. Povrh svega, iskreno se trudi da ne bude smetnja svojim osjetljivim susjedima. Odbojan mu je bešćutan savjet i demonstracija kolege s posla kako se treba odnositi prema susjedima. Osobnost mu se mijenja polako, neprimjetno, u sitnim detaljima koji se čine nevažnim. Čak i kad naš junak posve „pukne“ humor ne jenjava. Trelkovsky, u genijalnom prizoru, promatra dječaka koji iritantno cmizdri zbog brodića koju mu je otplutao u fontani pa mu priđe, izusti: „Prljavo malo derište!“ i stisne mu šamar.

Stanar je završni film takozvane „trilogije stana“ koju čine i Odvratnost te Rosemaryna beba. U sva tri filma Polanski se bavi psihičkim slomom junakinje/junaka s naglašenim klaustrofobičnim ugođajem. Također, sva tri filma sadrže nadnaravne elemente. U Stanaru Trelkovsky viđa ljude kako satima nepomično stoje u zahodu nasuprot njegovog stana, tamo ugleda i preminulu gđicu Choule, egiptologinju koja odmata sa sebe zavoje poput mumije. Zatim pronalazi zub umotan u vatu i uguran u zid iza ormara, ugleda žensku glavu koja poput lopte odskakuje kraj njegovog prozora, vidi susjede deformiranih lica kako plaze zmijske jezike. Ludilo junaka filma kulminira oblačenjem u žensku odjeću, nanošenjem šminke i stavljanjem perike u prizoru jednako tragičnom koliko i smiješnom. Trelkovsky se divi svom izgledu u haljini Simone Choule promatrajući se u ogredalu i kaže: „Mislim da sam trudna.“ Na kraju skoči s prozora svog stana u stilu prethodne stanarke no preživi pad te sav izubijan otpuže natrag u stan kako bi ponovio skok. U njegovoj halucinaciji susjedi ga bodre, plješću mu i željno iščekuju skok s prozora. Stanar je savršen primjer kafkijanske atmosfere u filmu i nepobitan dokaz filmske genijalnosti Romana Polanskog.

Britanac Jack Clayton, redatelj izvrsnog psihološkog horrora  Nevini (The Innocents), žarko je želio adaptirati Toporov roman i bio je vrlo uzrujan nakon što je Paramount dodijelio film Polanskom. Iako je Clayton neosporno bio sposoban snimiti kvalitetnu adaptaciju, Stanar je stopostotni Roman Polanski i materijal je bez sumnje završio u pravim rukama. U rukama autora koji će nas kroz putovanje zamršenom ljudskom psihom prestraviti, zabaviti i potaknuti na razmišljanje ističući važnost, no nažalost često i nemogućnost, zadržavanja individualnosti u modernom društvu. Stanar je ironično remek-djelo s čijim se junakom lako poistovjeti svaki intelektualac. Naravno postoje i iznimke, slavnom kritičaru Rogeru Ebertu film se uopće nije svidio. Nitko nije savršen no hvale vrijedno je potruditi se biti uviđajna osoba i pritom nekako sačuvati zdrav razum.

Facebook Comments

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.