Register
A password will be e-mailed to you.

Pa i u vesternima je bilo neke etike, makar amerikanske, jer uvijek je dobro pobjeđivalo nad zlim.

 

    Andrija Maurović o stripovima

Zagor je najpopularniji strip u Hrvatskoj. Traje i traje.

Preko 620 redovnih brojeva, 29 specijalnih, 31 maxi, 14 almanaha, 27 Chico specijalaca plus nekoliko kolor Zagora i giganata. To je već ogroman broj priča koje valja poredati, vidjeti ima li tu nečega što vrijedi. A ima.

Zagor je klasični strip sa junakom koji se bori protiv nepravdi i gdje dobro uvijek pobjeđuje zlo. Ta postavka je toliko opća da prelazi u šablonu; ujedno i neumrla, neprevladiva. Stoga će Zagor ostati, makar bio generacijski strip s jedne strane, kako su to neki prigovorili u raspravama. No, i Trojica u mraku su generacijski strip, pa svejedno žive dalje. Baš to što su generacijski stripovi, s druge strane daje život, jer su ušli u kulturnu potrošnju širih razmjera. Prema Trojici u mraku nemam nikakav neposredan odnos – ipak ga moram uzeti u obzir KADA se želim baviti stripom u Hrvatskoj. Kamo god krenem po tom putu, iskače njegov kultni status, a transgeneracijsku postojanost opet podržava uronjenost u arhetip. Ako se bavimo prognozama, onda mi se ova čini plauzibilnija: dvosmislenost Zagorove šablonske postavke preteže snaga arhetipa «dobro pobjeđuje zlo», a generacija je donijela pravorijek da je taj arhetip dobro realiziran kroz strip Zagor.

Ne bih htio reći da ovo počinje shvaćati urednik Fibre (da ga ne hvalim previše?!?), no svakako je komičan njegov put, kada se pogleda iz tog kuta: bijeg od «komercijalnih» prema «drugačijim» stripovima, da sam sebe sustigne u štancanju samo dobrih starih šablonskih stripova, «makar amerikanskih». You can run on for a long time, sooner or later God’ll cut you down.

Rekli smo da Zagor već dobrano teži jednom masom objavljenih epizoda. Reći koje su među njima najbolje je, koliko lako imenovati, toliko se teško zaista odrediti. Naposljetku, top lista nikada ne može biti konačna, ona je u jednom smislu uvijek nacrt, podložna novim uvidima, korekciji i revidiranju. Ovo opet ne znači da je lista epizoda proizvoljna, da ne obvezuje te da nije moguće donijeti nikakav sud. Ne radi se o tome, već samo ako inzistiramo na preciznosti, onda je proces izrade upućen u beskonačnost, jer je i čovjek beskonačan. No, ako zanemarimo produbljivanje u sitna crijevca, za praktične svrhe vrijedi i važi iznađena (ili iznuđena?) lista.

Tu željenu, vječnu listu iznuđuje metodska svijest u istraživanju epizoda. Ona smjera na jedinstvo i traži načine da ga pronađe. Međutim, i kada bismo ovoga trena uzeli da je Zagor završen, ne bismo mogli ustvrditi jedinstvo toga serijala. Njega kao takvog jednostavno nema. Kažemo, kao takvog, jer stripovi pričaju priče. Stoga se ono prvo, očito jedinstvo traži u priči. No, jedinstvene priče «Zagor» nema. Možda je zamislivo da se u nekom beskrajnom planiranju i beskonačnim kombinacijama ispriča priča koja traje 56 godina. Bi li ona tada bila u neprestanom razvoju ili bi se srozala u banalnost, teško je reći. Um koji bi ostvario konstantni razvoj i držao sve konce u rukama, gdje bi se sve odnosilo na sve, sam bi morao biti veći od života, najblaže rečeno.

Budući da nema jedinstva priče te da je ono uopće teško zamislivo za ovakav serijal, valja se odmaknuti od tipičnih pogrešaka. Često iskrsava pitanje kronologije i sličnih očitih nepravilnosti. Sama neposredna svijest čitatelja, koji je prešao dječaštvo, goni ka traženju čvrstih oslonaca u vremenu i mjestu radnje. Pa nalazi Pennsylvaniju, Ohio, 1830-te, predsjednika Jacksona itd. Ali sve se to raspada u protoku epizoda iz mjeseca u mjesec. 56 godina pustolovina, od kojih neke obuhvaćaju putovanje na Sjeverni pol ili Afriku, te bi tom logikom Zagor morao imati 80 godina najmanje, a radnja aktualnih epizoda bi praktički prelazila u 1900-te. Kao što reče Parmenid, daleko od toga puta odvraćaj svoju misao, namjerniče.

Ako se može tražiti ikakvo jedinstvo u Zagoru, onda se ono postavlja u ideji, ili idejama. Traži se bit, što je to što određuje strip Zagor. Osnovna ideja je arhetipska: dobro pobjeđuje zlo. Ona je izvorno realizirana kao mitsko mjesto Darkwood, koje je postavljeno kao «granica» (frontier) u tridesetim godinama 19. stoljeća, premda je ta granica češće ispunjena imaginarijem klasičnog vestern razdoblja, nakon građanskog rata (šerif, željeznica, borba za resurse, prodiranje civilizacije te uništenje indijanskog načina života itd.). Zagor tu, u Darkwoodu, pokušava izmiriti crvene i bijele, održati ravnotežu i zapravo zaustaviti napredovanje povijesti. Ali ne radi se o propagiranju nekakvog alternativnog lajfstajla, iako Zagor živi nekonvencionalno. Naprotiv, ideja je da svi, bez obzira na boju kože ili običaje, mogu ući u odabrano društvo, kako je ono oblikovano kroz zapadnu misao. Indijanci i crnci, Eskimi i Tuarezi, svi oni mogu iskazati plemenštinu, ali ne u nekim svojim autohtonim kulturama, već u shvaćanju pravde, časti, dostojanstva, viteštva na bjelački način. Zapadna kultura je univerzalna i obvezatna za sve, u naivnoj samorazumljivosti. Mogli bismo reći da je to ono što nas oduševljava u stripu Zagor;)

Premda je ispravljanje nepravdi u Darkwoodu neki okvir, ne možemo i reći da je mir u Darkwoodu cilj stripa. Iako takvu ideju postavljamo kao jedinstvo, ona bi faktičkim ispunjenjem dovela do samouništenja stripa. Stoga u Zagoru nema razvoja, svako ostvarenje pravde poništava se sljedećim zlikovcem i sve kreće ispočetka. Darkwood je najpravednije mjesto na kugli zemaljskoj koje nikada ne može uživati plodove Zagorovih uspjeha, osim u prekidima između epizoda kada de facto ni Zagor ni Darkwood ne postoje. Ta neispričana, nenapisana razdoblja pridajemo u mašti kao infinitezimalne trenutke beskonačnog trajanja sreće i blagostanja u Zagorovom svijetu. A onda otvorimo novu epizodu i opet ispočetka.

Tako je osnovna ideja jedna antinomija. Ali ona se probija i na druge načine. Zagor želi ostvariti mir u Darkwoodu, no ideja zla nadrasta granice Darkwooda. Analogno tome i ideja dobra. Ovu okolnost uvidio je već Nolitta, pa Zagor zarana prekoračuje svoje nominalno određeno područje, da bi naposljetku postao svjetski putnik. Zla ima na svim stranama svijeta kao što oni koji predstavljaju prijetnju za čovječanstvo mogu otići iz Darkwooda i premjestiti se u bilo koju točku globusa (pa i svemira). Ako se osnovna ideja, pobjeda dobra, ne realizira, nema razvoja, to ipak možemo postavljati nove ideje i u njima tražiti tragove razvoja. Darkwood —> okolo Darkwooda > Amerika > drugi kontinenti itd. Močvara > more > planine… Nalazimo jedinstva, svagda iz određene perspektive; cjelina nikada ne zacjeljuje.

… Budući da je Zagor strip čija je snaga neraskidivo povezana uz prastaru, najstariju priču Dobro pobjeđuje Zlo, Nolitta je odmah po postavljanju probio granice postavke: izašao je iz okvira vesterna, a akcija i pustolovina odvijaju se u fantastičnom, strašnom, sf, detektivskom, magijskom i uopće svakom zamislivom području. Darkwood, kao američka granica u susretu bijele i crvene civilizacije, izgrađena kroz tipične vestern situacije, ostaje kao središnja točka tog raznolikog zagorovskog univerzuma. Odatle se ravna i naposljetku svi putevi vode u Darkwood. Baš zbog te rukovodeće ideje posebnu draž imaju mini-jedinstva u serijalu, poznate Zagorove odiseje. Ne ostajemo zatečeni kada se Zagor bori sa vampirom ili troglavom aždajom, no kada posjeti Washington ili slijedi put konkvistadora u traženju sedam gradova Cibole, na jedan način doživljavamo kulminacije. Zagor, pravi strip paradoksa, čiji je čitav smisao pustolovina na koju pristajemo, podaruje nam da unutar opće, redovne pustolovine doživimo distingviranu, kondenziranu pustolovinu. U tome je draž odiseja. One «prekidaju uobičajeni tok stvari, ali su pozitivno i značenjem vezane za povezanost koju prekidaju. Tako odiseje omogućavaju da se život osjeti u njegovoj širini i njegovoj silini. One se usuđuju krenuti u nesigurno. No istovremeno znaju za izuzetni karakter koji im je svojstven i time ostaju vezane za povratak običnom.»

Time je Zagor određen kao krug koji može ići u beskonačnost; uvijek počinje ispočetka, u Darkwoodu, a pseudozavršeci kulminiraju u odisejama. Između svoje šume i dalekih putovanja, Zagor non-stop ostvaruje ono što ostvariti ne može. Nama ostaje da prepoznajemo ostvareno, da nalazimo uvijek nova jedinstva sa odvažnom sviješću da cjeline nema i beskonačnim zadatkom traženja što okruglijeg zaokruženja.

Kada se osvrnem i pogledam unatrag, mnogi me krugovi vežu za Zagora: generacijski, dječački, zreli. To se ne prerasta, u onom lošem smislu kako se to povremeno može čuti od nekih koji su (pre)brzo zaboravili korijene. Na taj se način ne postaje zreliji i ozbiljniji; samo se drugim putem pada u trivijalnost. Za one vazda bolje ostaje obvezatno: vezanost vjernošću. Ona ne smije biti slijepa, jer se u prošlosti ne može niti treba živjeti, ali mora imati odlučno važenje iz kojeg se tek otvaraju nove mogućnosti. Tako Zagor ostaje u kontinuitetu, iako pojedini likovi njegova života ostare. Tada ih smjenjuju novi, uvijek malo okrugliji.

Ovoga trena najokrugliji je tekst koji pišem, pozdrav jednom razdoblju koje je imalo svoje oštre bridove u filozofiji sjekire i ostalim ćoškastim stvarima. Premda je onomad i to izgledalo, a realno je i bilo okruglo naspram ostalih iskrzanih strip-fenomena hrvatske stripovske laži. Tko zna kakve će se nesavršenosti i neravnine vdijeti iz pozicije budućeg, zaobljenijeg kruga.

Sadašnji pak je proizveo sljedeću trenutačnu vječnu listu.

Prethodno valja napomenuti da je radni materijal bio: zaključno 585-ta epizoda redovne serije (Bitka za život), bez priča Pirane i Sudnji dan; maxi broj 27; specijalac broj 28; kolor Zagor broj 4, gigant broj 3; svih 14 almanaha; jedino Chicove specijalce nisam niti neću čitati, izuzevši one početne brojeve koje je napisao Nolitta i koji, uostalom, jedini vrijede.

Uz najbolje Zagore donosim i one druge i treće kategorije, koji nisu poredani po kvaliteti, već samo kronološki.

  1. Vječna lista:

 

  1. Vječna magija – Nolitta/Ferri – 1980. – 421 str. (178 – 182)

Ovdje treba zastati na trenutak: ljudi, donosimo presudu o najboljem Zagoru ikada! Najbolji. Broj 1. Tko izdrži ovu misao a da ga ne slomi, taj je čovjek po mjeri.

Nolitta je gotovo 20 godina živio sa Zagorom. Svoj krug je priveo kraju, novi je sve više otvarao Mister No. Što se još moglo učiniti da oproštaj bude dostojan. Što je uopće moglo biti veće od onoga već viđenoga. Na neki način, viđeno je sve; svaka zamisliva opasnost, neprijatelj, fantastični svjetovi, prinudnost realističkog, žanrovi… cjelina je bila otvorena na sve strane, odasvud je curilo.

Tada je Nolitta donio izvanzemaljce u Darkwood! Ova naoko jednostavna ideja ne mora potonuti u banalnost; potrebno se unijeti «unutra», u vječnu magiju priča i održati čaroliju. Tko to nije u stanju, on je već izgubio. Tada njegova riječ ima manji značaj, pogotovo ako je propao u tobožnju naknadnu pamet koja se iscrpljuje u niveliranju. Ali više o tome od mene zna profesor Heidegger.

Izvanzemaljci i svemirski brodovi podražuju misao uvijek. Štoviše, ulaze u sklop predodžbi koje djeluju na cijelog čovjeka, uvode u raspoloženje koje ide čak do tjeskobnog, uznemirujućeg. Čovjek vidi beskrajno crnilo svemira, nalazi se u strašnoj nepoznatosti. Nolitta je u pojedinim dijelovima priče uspio prenijeti tu tjeskobnu atmosferu, kada je koristio obrasce otmica. Noć u Darkwoodu, močvara, usamljena koliba, a na zvjezdanom nebu leteći tanjur. Svjetlosna zraka, Zagor i Chico nemoćni.

Ta se nemoćnost u kontrapunktu proteže na čitavo čovječanstvo: po definiciji je nemoguće da se išta na Zemlji suprotstavi bićima koja dolaze iz nesagledivih udaljenosti; ona vladaju nedostižnom tehnologijom i premda se fingira znanstveni pristup uz izvanzemaljce je uvijek vezan moment magičnosti.

Tako je Nolitta ispunio zadatak odlaska sa stilom; u jednu ruku, mogli bismo reći da se ništa veće ne da izmisliti. Zagor se bori protiv najvećeg, krajnjeg neprijatelja u gradaciji neprijatelja po veličini.

Iz tih povišenih trenutaka sagledavanja, mi se moramo vratiti u svakidašnje, u normalni tijek Zagorovih pustolovina. Na tom planu znamo: Zagor se mora boriti i pobijediti. To su neotklonjivi momenti povratka na «pozitivnu i značenjem vezanu povezanost» zagorovskog univerzuma, koja je bila prekinuta prodiranjem pogleda u iznimnost protivnika. Vidimo da štima: rutina nije narušena pojavom izvanzemaljaca, dapače, situacija je savršeno uklopljena u Zagorov svijet po liniji Hellingena. Svi pravci naracije tobože jedinstvene priče o Zagoru kulminiraju na postignutim vršcima: najveći zamislivi neprijatelj – najveći stvarni neprijatelj kojega je serijal iznjedrio (Hellingen) – Hellingenovo najveće postignuće i projekt ovladavanja svijetom – Nolittino otkriće transcendencije kao jedinog mogućeg ‘oružja’ protiv izopačenja tehničke civilizacije – konačna afirmacija indijanskog svijeta u, za serijal, naivnoj samorazumljivosti važenja bjelačke slike svijeta… te opća, ali na razini ovakvog strip-serijala ne manja važna poznatost koliko željene toliko otrcane formule: junak spašava svijet. Zagor u Vječnoj magiji spašava svijet od Hellingenovih zlokobnih planova, a čovječanstvo od žalosne degradacije u niža bića.

Ova se epizoda može sagledavati na mnogo razina i to joj, naravno, podiže cijenu. Nas, kojima Nolittina vizija svijeta dobro govori, mora obvezivati dimenzija priče koja na površinskoj, fabularnoj razini govori o sukobu znanost VS magija. Tu je Nolitta najdublji, jer zapravo ukazuje što je to puni ljudski bitak, za čiji je uzor «matematičko-geometrijska konstrukcija u čisto i isključivo kvantitativnom smislu» prekratka. Ta konstrukcija u svom «instrumentalno-pragmatičko-kalkulatorskom obliku i smislu postaje isključivim organom znanstveno-tehničke vladavine», što je Nolitta izvrsno pogodio kroz prikaz pakta Hellingena sa Akkronijancima. Ali isto tako je odlično prikazao kako se sva nastojanja instrumentalno-pragmatičko-kalkulatorsko-nagorovskog razuma izjalove, jer nikada ne mogu osvojiti sva područja bitka: «dostaju luk i strijela da sruše titane».

Svagdanjem čitatelju u svagdanjoj borbi, koji se raznježi u patetici malih pobjeda i malih poraza, sve ovo mora nalikovati ludilu. Zagor, čovjek iz šume, leteći tanjuri, paralizirajuće zrake, univerzalni dekodifikatori, luk i strijela… ako je ikada postojao trash kao kategorija, onda je ova Nolittina oproštajna priča ultimativni trash.

Pa ipak nije tako.

Postoji vrsta homo sapiensa sapiensa koja je dosegla vrhunac u gikovskom egzaltiranju nad trešerskim sadržajima koji u toj infantilnoj svijesti postaju surogat za kult. Sve postaje «kultno», ma kako ništavno bilo. Podizanje Vječne magije na tron nema niti želi imati ikakvog dodira sa tim posrnućem čovjeka u američkog, zapravo amerikanskog gika.

Ujedno ne pristaje na sterilnost svagdanjih Marca koji traže dnevne injekcije «proživljene topline koja izbija iz osjećaja koji te usrče te dospijevaš u stadij taljenja jer veliki autor ima veliko srce koje kuca za likove koje je grijeh nazvati likovima jer su više od lika, oni su topli i živi te ostaje samo grcanje i jecanje».

Trijumf Vječne magije kreće se u sferi iznad ovih efemernih trivijalnosti slijedeći neprolaznu Schellingovu riječ o stalnoj solicitaciji k ludilu koje nikada ne smije posve izostati i bez čije se primjese ne postiže ništa velikoga. Ludilo je neophodni moment eda bi se čovjek ispoljio u najvećoj snazi u njegovom permanentnom ovladavanju.

Na toj tankoj granici, puž na rubu oštrice, to je Vječna magija u kojoj Nolitta pravi sistematsko ludilo spajajući visoko i nisko, površno i duboko, bezazlenu romantiku i imaginaciju pjesnika. Naposljetku mu je uspio posljednji paradoks, koji uopće drži temelje serijala: u slici svijeta koja je nadređena, a koju definiraju oblici života bijeloga čovjeka koji se ne dovode ozbiljno u pitanje, oni koji spašavaju tu istu sliku svijeta, jer imaju utemeljujuće spjevove, kazu koja omogućuje da se na nemjerljivo kratak trenutak stupi u nevidljivu zbilju koja nosi sve, i Darkwood i neizmjerni svijet izvanzemaljaca – jesu Indijanci. Logika ludila kaže da se bijelci ne mogu suprotstaviti izvanzemaljcima; ni vojska, ni organizacija, ni tehnika, ma kako napredovala ne mogu doseći matematičko-geometrijsku kvantitativnu metodu izvanzemaljaca. Jer, oni će uvijek imati veću bombu, duže cijevi, egzaktniji proračun. Bijelci, kada se raspadaju na tu polovinu svoga bića, kaskaju te ostaju otuđeni u vlastitim proizvodima. Cjelovitost se nalazi na drugoj strani, koju pokazuje Zagor primivši i indijanski način, prvo u vanjskim znakovima, a onda i posvećenje u transcendenciju, koju Indijanci nisu nikada odbacili zarad svjetovnog uspjeha, ovladavanja velikim moćnim strukturama ili pak običnog svagdanjeg otupljivanja u uživanju potrošačkih dobara. Negdje na tom naivnom tragu kreće se Nolittina kritika civilizacije kojoj svim srcem pripada. Ni Manitu ne bi napisao bolju priču.

 

  1. Posljednja žrtva – Nolitta/Ferri-Bignotti – 1974.-75. – 404 str. (112 – 116)

I ponovo Nolitta. Nalazimo se na drugom polu pristupa Zagoru. Nema natjecanja u izmišljanju fantastičnih neprijatelja, ali se svejedno događa nešto veliko. Događa se da je sada stvaran svijet postao velik, prevelik za stripovsku misiju junaka. Zagor je postavljen u klasičnu zagorovsku situaciju, čije ga dimenzije međutim nadilaze. Pokrenut je mehanizam kauzalnosti koji vodi ka prinudi objektivnih, kvazirealističnih okolnosti. One nisu postignute definiranom godinom radnje ili pojavom predsjednika Jacksona i sličnih alata koji obvezuju, pa ipak mrve Zagora čeličnim stiskom. Nolitta je uspio razviti željeznu nuždu koja izrasta iz vlastitog Zagorovog univerzuma. Životna misija junaka iz Darkwooda prikazuje se kao bezizgledna, jer svijet crvenog čovjeka je osuđen na izumiranje; dolazi civilizacija i kultura bijeloga čovjeka, koju Indijanci ne mogu ni pojmiti.

Zagor, naravno, nalazi rješenje naposljetku, no čitateljevo biće je ustreptalo, zadrhtalo i nešto je zauvijek izgubljeno. O tome svjedoče mnoge rasprave o ovoj priči u kojima fanovi ne mogu izaći na kraj sa Zagorovim postupkom. Čak možemo reći da je Nolitta ovdje premoderan, preslobodan i presmion, jer junak takorekuć izdaje samoga sebe, izdaje ideale. A opet, ne treba se zadržati na tom stajalištu, već uraditi zaokret prema epohalnom Zagorovom završnom obraćanju Kiowama i prenijeti se u raspoloženje ushita neslomljivom voljom te gledati u tome putokaz čovjeku.

Indijanci, prerija, prvi puta ženski element u serijalu, austrijski plemići i valcer usred grubih gorštaka i divljih Kiowa, Posljednja žrtva je klasik među klasicima.

 

3. Nestali istraživač – Boselli/Marcello – 1994. – 340 str. (345 – 348)

Mora zvučati čudno kada se za Nestalog istraživača kaže novi Zagor. Ta strip je izašao sada već davne 1994. i zapravo je riječ o klasiku. Ipak ostaje oznaka «novi», jer tu je završilo jedno razdoblje i otpočelo nešto drugačije. Ne radi se o potpunom zaokretu, nema redefinicije junaka; sve savršeno paše, a opet svaki čitatelj mora osjetiti da je na djelu drugo – novo. Čovjek zaslužan za ovaj bezbolni prijelaz zove se Mauro Boselli. Postnolitijanci su se jedno vrijeme hrvali, držali razinu, a naposljetku kolabirali. Zagor se vratio prodavačima alkohola i indijanskim pobunama, dakle na apsolutni početak, apsolviran prije 30-tak godina. Boselli je eksplodirao pustolovinom najvećeg ranga, odvažno kročio stazom koju je Nolitta stidljivo naznačio i pokazao da je strah staroga majstora bio neopravdan. Koketiranje sa definiranom kronologijom nije narušilo ništa, štoviše, Zagor je dobio dodatnu dimenziju. Zemljopis i povijest jesu limitirajući faktori, ali upravo njihova limitirajuća konkretnost donosi svojevrsnu puninu pa prostori koje Zagor posjećuje iskrsavaju bogatiji i sadržajniji. Osmišljena je nova Zagorova odiseja, čuvena sjevernoamerička odiseja. Ona je nadmašila staru i do danas ostala neprevladana: najveće mini-jedinstvo u serijalu. Kroz više od dvije godine pratimo razvoj, Zagor ima cilj. Prolazi raznim krajevima Amerike, a svaki daje nešto što mu je svojstveno i istovremeno zagorovsko. Prva priča priziva u sjećanje velike pustolovne romane s kraja 19. i početka 20. stoljeća, otkrivanje neistraženih predjela, englesku vladavinu morem i plemiće koji su tako bolesno bogati i puni stuartmillovskog zdravog razuma da samim postojanjem zadužuju čovječanstvo… Prijateljstvo, ljubav, strast, izdaja, Eskimi, naprstak mistike i tajna arktičke sfinge, Zagor a la Djeca kapetana Granta u suverenoj boselijevskoj izvedbi – čita se sto puta i nikada ne dosadi.

 

 

  1. Zagor protiv Supermikea – Nolitta/Ferri – 1975. – 360 str. (122 – 125)

Prije godinu dana (ili već dvije?), Supermike je bio moj broj 1. Najbolji Zagor ikada. Došlo je do malog pretumbavanja, no ova četiri prva mjesta su jako natiskana. Kvaliteta frca.

Zagor protiv Supermikea funkcionira na više razina; na svakoj gotovo do savršenstva. Prva – dječačka zabava, mjere se mišići, iščekuje se tko će pobijediti u kojoj rundi, sve je to atraktivno, a ujedno teško vrativo u onoj neposrednosti đačkih dana. Na trenutak, za ljetnih šetnji livadom kada kontempliramo maslačak.

Druga razina je suptilno psihologiziranje, koje se neki fanovi ne libe poduzeti. Prema njima bi Nolitta polemizirao sa svojim djelom, ironizirao herojski ili superherojski svijet i sprdao se također i sa samim Zagorom: Supermike kao nezrela verzija Zagora. To jesu intelektualne igrarije, na momente i uvjerljive, ali stava sam da ih treba odlučno odbaciti. Detaljnije sam se čitavom stvari pozabavio u tekstu Zagor protiv Supermašine, pa mi se ne da ponavljati. Uglavnom, ova se priča može čitati i kao satira, Nolittino pozivanje na red nepisanih pravila i formi u koje je čitavo društvo uhvaćeno kao u supermrežu jedne enormne Supermašine koja poznaje sve i sva i gdje postojati znači postojati na televiziji (iliti superspektaklu iliti tobožnjoj javnosti iliti isključivo kao pojava. Sve je ples, igra i zabava, show, a ispod toga nema ničega). Zagor je pred kolapsom nutarnjeg, istinskog bića, prisiljen sudjelovati u lakrdiji, u amfiteatru pred bestijalnom publikom žednom senzacija. Mora se dokazivati, a izbrisane su sve zasluge, svo poštovanje i dostojanstvo. Stvari koje se zapravo ne trebaju utvrditi na taj način pojave u Supermašini, nego su dublje i pouzdanije u pravom ljudskom kontaktu, kada se čovjek sreće sa čovjekom. Zagor osjeća da Svetište gori (i tisuću će godina protutnjati dok se iznova ne izgradi), a u tom osciliranju istinskog bića, pristaje biti pajac i pobijediti Supermikea po pravilima Supermašine. Najnihilističkiji strip na planetu, kada nas ostavi cura, i prijatelj drag; tada samo vitezovi vjere drže lagan korak, jer ih obasjava milost.

 

  1. Zombiji – Nolitta/Bignotti – 1973. – 253 str. (92 – 95)

 Svekoliki Zagorov auditorij može šokirati peto mjesto Zombija. Ni čitatelji Zagora nisu imuni na Supermašinu te ne znaju misliti svojom, a što je još poraznije – mojom glavom. Ovo je epizoda za sladokusce i znalce. Preteča Bosellijeve odiseje, ova vrhunska Nolittina odiseja obuhvaća Srednju Ameriku i jug SAD-a, a u globalu ipak gubi za vrh koplja. No u duelu jedan na jedan, stvar je obrnuta, pa Nolitta nadmašuje Bosellijevu verziju za nokat.

Zagor se nalazi na Haitiju. Nolitta je pustio da prostorne odrednice igraju ulogu, a također i imaginarij toga otoka kako je ušao u kolektivnu ili da je nazovemo popkulturnu svijest: vudu! zombiji! Ovo je njegova prva priča u kojoj se opširnije dotiče crne magije. Ali nije podlegao iskušenju i potonuo u horor, nego je razvio zagorovsku temu senzibiliteta za domorodačko stanovništvo. Da citiram samoga sebe iz klasičnog teksta Zagor i magija: «…vudu predstavlja kao domorodačku religiju koja održava zajedništvo i donosi utjehu i nadu stanovnicima otoka».

I uzalud će profesor Albert Nagor Polansky, znanstvenik-križar u lovu na opsjenare, šarlatane i varalice, poput njegovog pandana Alana Nagora O’Keefea, pokušati premjeriti i izračunati sve, opisati i klasificirati svijet do posljednjeg ostatka. Nolitta je plesač na žici, pravi Guede Danseur, i kaže:

«Bubnjevi… Ovo je glas velikoga asota iz Abelardova svetišta… Da, sada sviraju svi zajedno po cijelome otoku. Čujete li ih? Sada sviraju svi zajedno i njihov zvuk pozdravlja rađanje novoga dana… Dana koji će pozdraviti nepobjedivu tajanstvenu dušu ovoga otoka koju je O’Keefe pokušao satrti.»

 

  1. Sedam gradova Cibole – Boselli/Chiarolla – 1994.-95. – 262 str. (355 – 357)

Ovakve se priče nisu radile u Nolittino vrijeme. Indiana Jones je stigao 1981., ustanovio Martina Mysterea 1982. i tako dalje. Boselli je iskoristio taj val te uradio najbolju priču o legendarnim zlatnim gradovima, unutar Bonelli produkcije. Ništa Castelli, ništa dobri stari stric Martin, njima ostaju piramide u Bosni.

Istinabog, imao je Nolitta zametke žanra u pričama o Kandraxu i Hramu Maja, ali nije imao na raspolaganju razrađenu metodiku stvaranja takvih pustolovina. Spielberg još nije stvorio disciplinu, X-files bili su zapečaćeni, baza Drugdje top secret. Boselli pak je uživao to blago i izvršio aproksimaciju na Zagora. Ni ovoga puta nije omanuo, konačni rezultat je oduševio. Ne mislim pri tome na razvijanje neke alternativne teorije o Zagorovom podrijetlu i upad sasvim novog sustava u postojeći, ustanovljeni i važeći nolitijanski univerzum, misao kojom se zavode neki zagor-ljevaci i kontrakulturaši na čudnim pojmovima tipa reboot serijala. To su deplasirane teorije zbunjenih ljudi koji se hvataju za uzgredna mjesta, a filozofija im je filozofija poriluka, a ne filozofija sjekire.

Ne, ovaj Zagor ima putanju ravna crta – cilj, prelazi iskušenja i zamke koje su postavili Stari jednako kao što je otkrivao zadah vatrene vode u Darkwoodu. Avantura, avantura, avantura, a uz to zagorovski univerzum zavađenih plemena, čiji su korijeni zavade u dalekoj, predzagorovskoj prošlosti koja se mora povući i nestati pred našim junakom. On je izmiritelj, posrednik, a cura Hopi nije nimalo naivna za jednu malu seljančicu iz puebla Bogu iza nogu.

Ako smo previdjeli bitan boselijevski motiv u grandioznoj arktičkoj pustolovini, sada postaje jasno: nitko do Mauro Boselli preuzeo je nolitijansku misiju izmirenja darkvudskog svijeta i taj je motiv konstitutivni element ama baš svake njegove priče. On je utkan u sadržaj priče nenametljivo, skladno, bitno i čini onaj faktor X koji nas oduševljava u njegovim izvedbama. Navajo i Hopi, Zagor ruši martinmisterijevskog Titana i jedan zajebani njemački mesar sa nožinom od pola metra. Vrh.

 

  1. Osveta vudu – Boselli/Laurenti – 1996. – 188 str. (366 – 367)

 

« Kada je Zagor stigao u Lafayette, Louisiana, nije našao ubijenu ženu s nataknutim jelenjim rogovima. Upravo se odvijala jedna od uobičajenih zabava južnjačke gospode. Crnci su svirali delta blues, bila je i hrpa lijepih žena. Naoko, nije to bio onaj sumorni Lafayette Martyja i Rusta iz, sada već kultne prve sezone True Detective. Barem u tom prvom susretu Zagora sa gradom. Međutim, mi, čitatelji, već smo znali da je vrtna zabava privid. Mi smo već bili upoznati i sa noći i sa olujom i sa grobljem i sa buđenjem mrtvaca.»

Noć, oluja, groblje, buđenje mrtvaca – ponovo vudu, ovoga puta mračna strana. Dvije femme fatale, crna i plava, južna mora, gusari, crnci-kicoši s lenonkama, Digging Bill, Clark južnjački gospon Gable. Zagor umire, Zagor je mrtav, Zagor je u lijesu, je li to moguće. Vudu-borci za crnačku emancipaciju, sve je privid, sve je laž. Pokretač svega je osveta histerične ženice, a senzacionalno otkriće bilo bi Bosellijevo priznanje u testamentu da je posrijedi nevjerojatna obrada Zameo ih vjetar. Dva eksplozivna nastavka, bez okolišanja, ritam je sjajan, ubitačan. Mora na sedmo mjesto. Voodoo people, magic people.

 

 

  1. Čarobnjak Kandrax – Nolitta/Ferri – 1976. – 410 str. (129 – 133)

Čarobnjak Kandrax presijeca niz darkvudskih epizoda, čak bismo mogli reći darkvudsko-indijanskih. Fokus je bio na standardnoj vestern tematici, uz par variranja sa samurajima i kozacima. Fantastične priče nije bilo prilično dugo, od bljedunjavih Tajanstvenih voda/Creature from the Black Lagoon. Sada smo opet u natprirodnom i magijskom elementu.

Nolitta gradi jezovitu, prijeteću atmosferu. Ona je forte epizode, nosivi temelj čitave zgrade. Nema tu akcijske pustolovine iz Sedam gradova Cibole. Praktički se ništa ne događa, imamo par kokošara, Indijanci su upregnuti od bijelog čovjeka i vrše otkapanja, profesor proučava staro pismo… A onda se pojavljuje duh iz Stone-Hilla. Dok iz ruševina promalja davni mrtvi svijet, Zagor jedini uspijeva zadržati sabranost. Dok svi ostaju mesmerizirani, Zagor grozničavo pretražuje teren kako bi se suočio s Kandraxom u šestoj noći mjeseca, pod uplivom Donna i Daghdne. Hellingen je postao najpoznatiji negativac serijala, ali meni je Kandrax najupečatljiviji. Druid čiji pogled slama, ima također misiju. Samo ne darkvudsku, nego drevnu, keltsku. U sukobu dvije volje, dva zadatka, sivi bradonja mora odstupiti.

Uz sudjelovanje Bata Battertona i Digging Billa, smjenjuju se lakrdija i gotička atmosfera. Za staru gardu.

 

  1. Krvna braća – Boselli/Marcello – 1999. – 384 str. (411 – 414)

 

Dogodi se, ne često, da nastavci nadmaše original. Da mi je itko to rekao u slučaju ove sage o rendžerima, Komančima i Sivom Vuku, ne bih mu vjerovao. Naime, originalna priča mi je vrh. Ipak su godine proučavanja Zagora donijele presudu da Krvna braća ispunjavaju funkciju velikih, kvazirealističnih epopeja gotovo savršeno. Tik do Posljednje žrtve. Ovdje se tragičnost situacije, u kojoj ima i fine patetike, gradi drugačijim sredstvima i sa više podzapleta. Zagor je ponovo u nemogućoj situaciji kada mora birati između prijatelja, braće. Istovremeno se odvija velika politička priča Teksasa, koju Boselli uspijeva kontrolirati zagorovskim univerzumom. I sada si stvorite predodžbu o čitavoj toj kompleksnosti aktera, sukobljenih strana, krvnih veza i iznevjerenih prijateljstava, a kroz sve to prolazi os romeo-i-julija-drame, čiji poznati obrazac savršeno paše u priču. Boselli se pokazuje veći romantičar od Nolitte i ova lijepa priča sretno završava.

Dodatni zavrtanj daje okvir mitskog događaja. Premda se radnja događa na točno određenom mjestu (Teksasu) i vremenu (nedugo nakon pada Alama), priča je ispričana u obliku kaze: vrač Mnogo Očiju priča legendu djeci. Tim je postupkom događaj podignut na mitsku razinu, dobiva rang uzornosti. Bravo za Bosellija.

 

 

  1. Močvara robijaša – Burattini/Laurenti – 2004. – 384 str.(465 – 468)

 

I napokon! Moreno Burattini smjestio se na deseto mjesto. Taj entuzijast, čovjek nižeg rasta, glavni urednik i veliki fan, autor najvećeg broja stranica o Zagoru ipak je u finišu uspio ući u top 10. Pohvalna je njegova predanost i žar; onaj željeni rezultat izostaje.

U Močvari robijaša uspio je pronaći dobitnu kombinaciju. Rekli bismo, unatoč sebi; jer i ovdje je petljao sa detekcijom, tražio masterminda koji je smjestio jadnom Duffu, premda je sve to irelevantno u ovoj punokrvnoj zatvorskoj priči. Njena snaga je drugdje: u močvari, u bijegu, u jurnjavi, u Bimbu Sullivanu, Klausu Kinskom i Indijancima lovcima na glave. Ovo valja posebno navesti: John Wayne je glavni negativac u priči! Tu su Zelena milja i Leptir, Shawshank i Nevada Smith. Simboličnost Otoka zmija fino je uklopio u radnju, uvezavši sa snovima poglavice Quanaha, dobivši tako i jednu metafizičku dubinu, koja mu nije svojstvena i koja upravo manjka u njegovim radovima. Herojsku dimenziju Zagorovog lika iskoristio je kao najbolji Boselli, te njegova mitska pojava oslobađa poglavicu i pleme iz slijepe, gotovo grčke tragedije. Zaslužen Burattinijev trijumf.

 

 

  1. Carev pečat – Nolitta/Ferri – 1978. – 378 str. (157 – 161)

Onima koji su imali sreću biti dječaci u osamdesetima, vrhunaravni pojam bio je Bruce Lee. Gledati filmove u kojima se tuče Bruce Lee, raspravljati kako je on najjači čovjek na svijetu (ta šezdesetkilna buba), plesti misteriju oko karatea, nunčaka, sve nepoznatih stvari, taj se sjaj u travi više ne može vratiti.

Bonelli produkcija uvijek je slijedila industriju zabave, pogotovo američku filmsku industriju. Neke neznalice uzimaju to kao krimen. Mi ne. U ono vrijeme nismo to ni znali; bar smo kroz Zagora dobili velike vesterne, Universalova čudovišta i čitav taj sjaj Hollywooda. Pa i danas ima to kopiranje draž.

Nolitta nije mogao odoljeti čarima karatea. U to su vrijeme harali hongkonški filmovi, a Bruce Lee je bio veći od Dartha Vadera i Harryja Pottera zajedno. Tučnjava u draguljarnici može glatko proći kao best ever. Neki Kinezi su se namjerili na Zagora, našao se tu i antologijski par div – patuljak, ali sve je to Duh Sa Sjekirom išamarao. Rastavio je karate na sastavne dijelove.

Neprocjenjiv je također doprinos Bata Battertona u dvoboju protiv kineske bube. Svatko može udariti manjeg od sebe, kad ono, Kaiiii i dva tri poteza i ode naš Bat. Chico ima zvjezdane trenutke u nadmetanju kineskih i meksičkih poslovica. Imamo ženski element (Virginia), gradski (Norfolk) i kineske trijade, iako Cimino nije još snimio Godinu zmaja.

 

  1. Tigar – Nolitta/Ferri – 1976.-77. – 263 str. (136 – 138)

Tigrom završava jedno razdoblje: zlatno doba Zagora. Nolitta je pisao priče od ’72. do ’77., ispucao sve ideje i sve teme. Prilazilo je pomalo vrijeme oproštaja, premda je posljednje četiri godine bio aktivan te dao odlične priče, uključivši i najbolju. Istovremeno se angažirao na Mister Nou, kamo je srce preteklo. Tu je napravio još jedan vrhunski, majstorski posao. No, odlaskom sa Zagora, kao da je dio elana izgubljen. Iako je s pilotom ostao do u rane devedesete, bili su to s vremena na vrijeme uleti, koje mi obožavatelji sada prebiremo kao ono najdragocjenije.

Tigar slijedi gotovo odmah nakon Kandraxa i, kada se sada osvrnemo, čini se da je tu nastupila jedna prekretnica. Zagor je postajao sve više fantastičan. Fantastične priče izjednačile su se sa indijanskim i darkvudsko-vestern pričama, ako ne i preuzele primat. Tigar je izašao krajem ’76. i početkom ’77., a to je vrijeme dolaska Star Warsa (i animirani Gospodar prstenova dolazi u tom razdoblju). Jediji i jurišnici pomaknuli su težište na fantastične svjetove, bića, bajkovite srazove dobra i zla. Nolittina priča o susretu bijele i egzotične, indijske kulture nema veze sa tim općim propadanjem u zakone fantasy svijeta, gdje je sve na istoj ravni, i ljudi i čudovišta i demoni i čarobnjaci itd., ali ipak konstatiramo te metafizičke silnice koje određuju smjer ka fantastičnom.

Tigar je idejno sličan Zombijima, jedna romantična kritika zapadne civilizacije koja se otuđila u birokratizaciji i velikoj mašineriji tehničke organizacije, što je Max Weber dobrim njuhom definirao kao Entzauberung der Welt – raščaravanje svijeta, gubljenje dubine, tajne, čudesnosti. Na te stvari Nolitta nije htio pristati, uostalom, s pravom. Vitezima vjere svijet je uvijek čudesan i dubok, toliko dubok da je uništio Harryja Kelloga, čiju nam tragediju Nolitta pripovijeda.

 

  1. Teksaški rendžeri – Boselli/Andreucci – 1995. – 282 str. (362 – 364)

Bosellijevi Teksaški rendžeri već su spomenuti u ovom pregledu najboljih epizoda. Ne bi bio grijeh ni da su se našli na listi ranije. Ali negdje se mora odlučiti.

Zagor krstari američkim Zapadom. Epizodu prije sreo je Apače, sada su tu Komanči. I rendžeri. Generaciji su rendžeri poznati, davno izbljedjeli Kapetan Miki ili postojani tvrdi Tex. Ali ovi Boselijevi su posebno dobri, privlače. Njih je uspio prenijeti iz Fordovih Tragača, duh, karakter, imidž. Pokazuje se da Boselli može i klasiku, The Searchers i The Comancheros ogledaju se kao izvori ove genijalne teksaške pustolovine. Tu je i legenda o zlatu, pa revolveraš podignut na rang tipa, a i karikature, što opet priziva šmek špageti vesterna. Sve tako savršeno uvezano, sklopljeno. Tema prijateljstva i nalaženja rješenja, koja je već ovdje važan motiv i na kojoj Boselli inzistira kao onom najzagorovskijem, kulminira u nastavku, o čemu jesmo.

Epizoda koja ima sve: jedinstvo, kvazihistorijsku relevantnost, prave likove, prijateljstvo i scenarij bez mane sa misterijem u tvrdom teksaškom vestern okružju.

 

 

 

14. Tisuću lica straha – Capone/Ferri – 1989. – 258 str. (289 – 291)

Jedan jedini ispomoćnik probio se među glavne snage: Ade Capone. Caponeom sam se jednom prilikom pozabavio (Ade Capone – preokupacija prošlim; kakav bizaran, poluuspjeli naslov!!).

«Kada bacimo kraći pogled na ove naslove, prvo što nam se javlja kao Caponeova karakteristika je sklonost ka fantastici; od 11 navedenih priča samo 3 nemaju fantastične elemente: Lov na vuka, Marinci, Orlovi sa sjevera. Fantastično on u pravilu veže uz zastrašno, dakle horor…» Itd.

Tada nisam spomenuo da se Capone također voli baviti vojnim organizacijama, što baš svjedoče ove gore priče navedene kao iznimka od fantastike: Marinci i Orlovi sa sjevera. A sve to sadrži upravo epizoda Tisuću lica straha. Fantastiku, horor, misterij, vojsku… i indijansku tradiciju, Zakon Predaka. Izvedba ovog sjajnog stripa izgrađena je na poznatom motivu Id-Mašine, koji je baza nekih SF-klasika. On/Čudovište pojavljuje se uvijek kao najdublji strah onoga koga proganja, pa će tako zapovjednik utvrde vidjeti ogromnog Indijanca, vojnici čudovište, a Zagor oca. Taj je poznati (ili posuđeni, drpljeni) SF obrazac integriran u zagorovski univerzum, a sve skupa se varira kao obrada Nolittine Vječne magije. Bijeli čovjek ima moćnu organizaciju i ne haje za vjerovanja Indijanaca. Oni čuvaju Tradiciju i štuju Sveta Mjesta, koja bijeli čovjek želi prebrisati jednim potezom: izgradit će vojnu utvrdu. Nolitijanski sukob tehničke civilizacije i dubokih svetih tajni, u uzbudljivoj priči koju je američki D.J. izdao, ne s jednom, nego s tri naslovnice.

 

  1. Otočka skupina – Boselli/Laurenti – 1997. – 282 str. (389 – 391)

 

Da, volio bih da je svjetsku javnost ushitio Nikola Šubić Zrinski i obrana Sigeta; umjesto te epskije i prave hrvatske priče, svjetskopovijesnu slavu pobrali su Škoti i Braveheart. A Mel Gibson tvrdi katolik.

Kako rekosmo, dobra stara Bonelli produkcija slijedi filmsku produkciju, pa ni Škoti nisu mogli izostati. Nije šteta, jer smo dobili nove Teksaške rendžere u kiltovima, Zagor je kročio u Europu, historijsko-politički kontekst, reference na popularnu literaturu i francuske pustolovne romane sa zakrabuljenim osvetnicima.

Boselli izvodi pseudozavršetak Nat Murdo sage, koji ostaje visjeti u zraku kao kontroverzan. Nameće se pitanje: je li nakazno lice dovoljna katarza i kazna onome tko je hladnokrvno pucao u dijete u Los Angelesu?

 

 

  1. Morska strava – Boselli/Andreucci – 1997. – 282 str. (386 – 388)

Moj najbolji Zagor. Prije 15 godina. Tada sam bio ushićen novim Zagorom: priče, novi uzbudljivi crtači, povezanost. Bio sam se vratio stripovima, nakon mladalačkih pustolovina.

Morska strava, ali baš ta prva sveska, bio je macanovski mikronuklearni projektil detoniran u mojoj glavi. Andrew Cain, sa mačem i biblijskim citatima, boselijevski prolog u crnom srcu najcrnje Afrike, gospodarprstenovski susret u krčmi i Ydv, Dagon! Yedyehhh, Dagon!, nikada nešto tako u-priču-uvlačeće-uzbudljivo nisam vidio, uključivši Otimače izgubljenog kovčega.

Dan-danas prva sveska ima tu snagu, sada prikladno spuštenu za par bodova. Ostatak priče je odličan, klasična boselijevska heavy metal egzekucija u Manowar izvedbi Black Wind, Fire and Steel. Tu je ujedno i granica, jer toliko ljudi-riba ne bi sredio ni Veliki Blek niti tom lakoćom. Fishlegova ekipa feat. baza Drugdje, bacači plamena i mitraljezi Gatling, pucačina ‘peckinpah na kvadrat’. Koliko vrhunaravno, toliko povremeno banalno.

Jednom prilikom šalio sam se sa analizom ove priče u lucidnom tekstu nevjerojatnog naslova – Kuga, guba, diskurs: Zagor protiv Foucaulta. Jesam li bio nejverojatniji tada ili sada, teško je reći. U svakom slučaju, morate voljeti epizodu koja je jednom bila analizirana ovim, korektno citiranim, riječima: «Postoje dvije sheme tretiranja nepoćudnih elemenata: izopćavanje gubavaca i nadziranje okuženih. Morska strava je jedna (protu)fukoovska epizoda u kojoj su varirana dva modela, ali ujedno i potvrđen poredak diskursa.» Wtf???????!!!!

 

  1. Ratnici (maxi) – Burattini/Prisco – 2007. – 286 str. (maxi 8)

Zagor je ugušio osamdeset pobuna darkvudskih plemena i spriječio daljnjih sto prije nego su počele. Nema većeg klišeja u serijalu, ako izuzmemo prodavače alkohola (koji prodaju alkohol kako bi scenaristi mogli raditi priče o pobuni darkvudskih plemena). Međutim!

Burattini je uradio The Priču o pobuni Indijanaca. Znači, nema bolje. Plafon. Poslije ovoga sve slično će izgledati blijedo, a i Sclavijeva velika tema u čuvenom Demonu ludila o konačnoj, posljednjisamuraj časnoj pobuni, djeluje ništavno pored Buratinijevih Ratnika. I nakon 46 godina pobuna-indijanaca-tema može se i trebalo je uraditi ovo. Ma neme veze što su sve to uhodane sheme, šablone, klišeji i ponavljanja, sada je dovedeno do tipa. Tip je više od šablone i onaj tko barata tipovima, zapravo barata bitima. To je metoda ideirajuće apstrakcije, a neshvatljivi je paradoks da je to uradio nitko drugi do – Burattini. On voli ponavljati šablone u čvrstom uvjerenju da je tako najvjerniji Nolitti, koji je pak bio majstor tipa te time snažan, potentan i bogat značenjem. To je nešto kao kada veliki slikari u dva-tri poteza uhvate bit, a manje sretna tjelesa koja se bave crtanjem onda imitiraju unedogled ne dosežući majstorstvo učitelja.

Ali ovu pobunu Indijanaca Burattini je maestralno naslikao, uradio sve bitno te postavio standard. Nakon povremenih Bosellijevih akcijsko-pustolovno-fantazijskih pretjerivanja, vraćati se ovoj elementarnoj, bistroj, čistoj i sabranoj priči.

 

 

  1. Očajnička utrka – Burattini/Nuccio – 2015. – 240 str. (596 – 598)

Još jedna elementarna priča sa podizanjem na višu razinu starih postavki. Ljudi, ovo je novo! Nakon davnog zlatnog doba i sada već klasičnog Bosellijevog iz SA odiseje. Burattini napokon obećava, izgleda zrelo, odlučno. Drago mi je zbog njega.

Očajnička utrka je hiperadrenalinska bedmotoskuter nosorog-u-trku priča. Početni kadrovi: Zagor otvoren usred akcije i imamo izuzetno potvrđivanje tjelesnosti. Tjelesnost je jedna Zagorova strana koja se podrazumijeva, ali ju nemamo često prilike vidjeti ovako ‘elaboriranu’. Sve u kadru sudjeluje, u funkciji je potvrđivanja vitalnosti u smislu fizičke snage: ‘noge’, trk, nosorog, otvorena poljana, distanca, razmjer nosorog-Zagor-litica, frenetično izmjenjivanje misli u Zagorovoj glavi… Pojavljuju se odabrane, monumentalne životinje, ali je otvaranje sa nosorogom posebno efektno, impresivno. Gusta masivnost nosorga u trku jednostavno obvezuje, ništa u prirodi me ne obvezuje tako, pa ni sudari planeta (koje nikada nisam ni vidio).

Zatim rez. Tajanstvene kuće, olujne noći, munje, mračno, vjetrovito, stravično – Burattini nas premješta u drugi ugođaj: mistično, nadnaravno, gotičko. Spaja dva efekta, gotovo suprotne ekstreme – a rezultat ispada vrhunski. Survival pustolovinu na otoku s kojeg puca pogled na pučinu, dopunjuje jezivo, u gradnji gotičke atmosfere «strah od tajanstvenog». Otok nije jeziv, on je opasan, jer su životinje opasne, pogotvo kada su, kao ovdje, stavljene kao grabežljivci, opasno u prirodi.

U Hrvatskoj je ova priča izašla kao gigant izdanje, te možete do mile volje uživati u crtežu.

  1. Ocean – Nolitta/Ferri – 1973. – 389 str. (95 – 99)

1973.; nema Pirata s Kariba, ali priče o gusarima već čitavo jedno stoljeće uzbuđuju dječju maštu. Nolittina generacija se odgajala na tim gusarskim pustolovnim pričama sa južnih mora. Čuveni Hugo Pratt podario je još čuvenijeg Corta Maltesea čija gusarsko-pustolovna pozadina stupa na scenu u legendarnoj Baladi o Slanom moru.

Pravo da kažem, nisam nešto lud za gusarskim pričama, a i zabavniji su mi Pirati s Kariba od Kapetana Zmije. No, snaga ove epizode leži u oceanu. Sama potraga za potonulim blagom, uvod i Port-au-Prince te kulminacija u dubokom plavetnilu, to je ono što se pamti. Imao je Zagor nekih susreta sa oceanom, ali sada je eksplicitno savladao i taj najveći, najjači i najdublji vodeni element. Gledao je fantastične podmorne svjetove prije Cousteaua. U eri izdavanja Zagorovih bojanki, ova bi epizoda mogla biti vrhunska, u živim, šarenim bojama. Čitati s lulom, drvenom nogom, mirisom pljesni i soli, kada u sobi gori egzotična paprat i šume školjke.

 

 

 

  1. Kainov povratak – Boselli/Andreucci – 2000. – 238 str. (420 – 422)

Povratak kultnog Andrewa Caina, ali i Zagor u Africi. Nakon oldskul gusarske priče, lijepo se prebaciti u Bosellijeve fantastične nadogradnje. Pokušava se ustanoviti jedinstveni krug unutar zagor-epopeje sa tzv. atlantidskom temom. Drevna zaboravljena znanja, magovi, iščezle civilizacije, ključevi spoznaje… ima onih koji se opiru prodoru martin-mystere-temata. A što reći. Griješe, kao što griješe i oni koji bi ISKLJUČIVO to, tobože osvježili serijal. Ali nema potrebe, Zagor ne zastarijeva, kada je osnovna potka ono što je stari Maurović izrekao tako jednostavnim riječima: dobro pobjeđuje zlo.

Taj se arhetip može varirati na bezbrojne načine. Jedan je i ovo posezanje za alternativnim historijama ili onim izvanljudskim, izvanvremenskim lovkraftovskim svjetovima koje je Boselli donio u Zagorov univerzum. Uostalom, osnovnu shemu je stvorio Nolitta: davni, prošli, mrtvi svjetovi protiv žive povijesti koju Zagor pronosi. Iščezla mrtva kraljevstva Kusha nisu ništa drugo nego te okamine, prošlo zlo koje je Nolitta često podizao iz pepela da bi stvorio motivacijske pokretače radnje. Boselli je samo koristio izborene modele takvih priča, koji u Nolittino vrijeme još nisu ušli u prvi plan.

Naravno, i ovdje imamo prijateljstva, zavađenih strana, mirenja, sve ono pravo zagorovsko u dalekim nehumanim lovkraftovskim kontekstima.

Kainov povratak me također uvijek podsjeća na dolazak mladih snaga, jer se tu kalio i dokazao Mhejl u tekstu Zagor i poezija Afrike.

 

  1. Fantast Chico (Chico) – Nolitta/Ferri – 1983. – 128 str. (Chico specijal 5)

Ljudi, ovo je humor. Pravo rečeno, Fantast Chico je posljednja Nolittina priča na Zagoru. Otišao je sa serijala, ali se još 3 godine vraćao da napiše jednu Chicovu priču. O Chicu nema puno rasprava, kamoli radova, a očito je Nolitti bio drag i značajan poput samog Zagora. Sve njegove priče imaju gegove i uvijek se ozbiljnost prekida humorom, ludorijama, farsom. U pet originalnih Chicovih priča, Nolitta se razmahao i te ostaju drage, lijepe, na kraju krajeva, dobre.

Fantast Chico je vrhunac te razigranosti. Riječ je o parodiji svemirskih sapunica, poglavito megapopularnih Zvjezdanih ratova. Istovremeno se referira na vlastitu svemirsku priču s Akkronijancima, a u krajnjoj liniji šali se sa samim sobom i čitavim Zagor serijalom. Ali to je zdrava šala, sa prikladnim odmakom. Stalnim travestijama, Chico postaje najveći junak svemira, a jedna kokoš strašni intergalaktički imperator. Komični obrati stalno vode vrhuncu, a završna fora je dostojna ove nadahnute i duhovite priče.

I onda posljednji zavrtanj: je li sve bio samo san… Možda san ivanjske noći, a možda Cortovi Kelti?

 

 

  1. Izgubljeni svijet – Boselli/Rubini – 2013. – 220 str. (575 – 577)

Tko ono stalno brunda, nariče i gunđa kako Zagor nije što je bio, kako je sve propalo i ništa ne valja. A istovremeno čeka Godota, grozničavo trči na kiosk i kupuje novi broj. Da bi mogao gunđati kako ne valja.

Izgubljeni svijet spada u nove snage, nama u Hrvatskoj jako friške i moramo potvrditi: Zagor jaše dalje.

Jurski park na visoravni u Mato Grossu, jedan izgubljeni prapovijesni svijet, to je sadržaj ove epizode. Zagor se više puta sretao sa džinovskim gušterima, ali svi su oni bili kilavi. Morali su biti apsolvirani, da gledamo ove frizirane, CGI dinosaure. Najveći američki zagorovac D.J. intimno obožava Rubinija koji nam je dao sve te guštere, ptice, praljude i lijepu Ruskinju. Boselli pak nije propustio da među ovim društvenim fosilima razvije svoju osnovnu zagor-temu: mirenje preko Zagorove, gotovo božanske, karizme. Neki naivni adrianogori krivo razumijevaju ovu okolnost kao pripisivanje Zagoru doslovnog božanskog podrijetla, kao da ga je začeo sam Manitu. Naravno, nije riječ o takvim banalnostima, već o «herojima, obožavanju heroja i herojskom u povijesti», kako je to formulirao Carlyle. Postoje knjige i knjige, gospodo, a adrainogori očito rijetko čitaju, a i to što čitaju, krive stvari čitaju (recimo Burattinija na najgorim mjestima). Ova Bosellijeva izvedba je primijenjeno Carlylevo prvo predavanje o heroju kao božanstvu, čije je uveličavanje rezultat usmene predaje. Zagor je na Mato Grossu stvorio Kreis; njegov faktički nastavljač postat će heroj kao prorok, pa pjesnik, pa duhovnik, pa književnik i naposljetku kralj. Ali to je druga priča.

 

  1. Neman iz lagune – Nolitta/Ferri – 1968. – 189 str. (41 – 43)

Najstarija epizoda na ovoj našoj listi. Davna, prastara, iz nekog drugog vremena. Tek se počeo formirati pravi Zagor, nakon početnih, praktički novinskih priča. Počinju se oblikovati priče sa radnjama; još ovdje su vidljivi tragovi jednodimenzionalnosti. Ipak odlučan proboj, izlazak iz najgrđe naivnosti, teško podnošljive dosade.

Promaljaju ideje; Zagor već na oceanu, putovanje, prva odiseja – traži se jedinstvo. Sama radnja još ne blista, ali stvar spašava humor. Još smo jednom nogom u protopričama kada se samo smjenjuju forme akcije i komedije. Pisum alatum je nestvarno dobra fora. Znači, samo pisum+alatum daje 9 bodova ovom stripu u startu. Odite do police, uzmite Neman iz lagune, otvorite stranice gdje je pisum! alatum! i hopla – eto 9 bodova. Kako je Chico odradio profesora, to je genijalno. Genijalno. Pisum alatum.

Zaključimo. Uza svu bezazlenu jednostavnost, Neman iz lagune je i danas čitljiva, dok je Wake of the Red Witch teško probavljiv. John Wayne je John Wayne, ali ne toga puta.

 

 

  1. Aljaska – Boselli/Laurenti – 1994. – 180 str. (348 – 350)

 

Vjerujem da ste primjetili da smo malo po malo stigli na sumnjiviji teren. Dok su one prijašnje epizode sa liste neosporni klasici, sada stvar postaje skliska.

Aljaska je dovoljno ostarila da imamo zdravi odmak. To je priča koja je često skrajnuta, no svaki puta kada je pročitam imam punoću. Jednostavno ima sve što treba, dobra je pustolovina, dobar je setting, fino je uklopljena u cjelinu odiseje i podcjelinu lova na Murda. Aleuti, Tlingiti, Rusi, potlatch, na neki način apsolvirano ono što je desetljeće prije stidljivo naznačio Toninelli u samom finišu Stravičnog putovanja.

Zla kob Aljaske nalazi se u tome što dolazi nakon predominantnog Nestalog istraživača, a stiješnjena je masom koju čine Cibola, Teksaški rendžeri i Osveta Vudu. Zapravo su u čitavom tom cugu odlične priče, jer radi se o nevjerojatnom periodu.

Intriga, izdaja, Novi arkanđeo gori, da bi Boselli poentirao sa nalaženjem rješenja i ova će Zagorova Aljaska postati rajska zemlja Tlingita, Aleuta i Rusa. Nikada se on neće umoriti od svog osnovnog motiva, kojeg smo vidjeli i u prvijencu zatrpanog pod ogromnom pustolovinom. I znato što? Lijepo je da na tome inzistira.

 

  1. Kameni div – Burattini/Rubini – 2007. – 376 str. (506 – 509)

Kameni div prekida jedan niz manje ili više uspjelih fantastičnih priča i vraća nas istraživanju Amerike, ekspediciji, karavani, preriji, putovanju. Sve to nije njezin forte, makar je na pristojnom nivou.

Snaga ove priče nalazi se u – elementu planine. Ako tražimo ideje, a moramo ih tražiti da bismo našli neka jedinstva, a čim utvrdimo jedinstva onda nam se sadržaj podiže, dobija novu kvalitetu, dakle ako tražimo ideje onda nalazimo ovo: Zagor ima jedan razvoj  ako postavimo da se taj kreće u smjeru svladavanja elemenata močvara – šuma – rijeka – more – ocean – grad – velegrad ——> planina.

Planina dolazi na kraju niza i to naoko može izgledati čudnovato. Ta nema ništa običnije od planine.

Međutim, nije tako. Močvara stoji na početku niza, premda je ona realno nesavladiv element, neprohodan, smrdljivi, otrovan, onaj koji se izbjegava. Istovremeno je to Zagorov dom, što je nepromišljena odluka, kada je sagledamo u ovome kontekstu. Nolitta to nije promislio, ionako se više fokusirao na šumu (Dark-Wood). Tako močvara MORA stajati na početku niza, kad to i jeste ishodište. Šume znaju biti zeznute, ali i prohodne, pa i lijepe, prozračne. No, i to je Zagorov dom, pa se podrazumijeva. Rijeke, mora i oceani zapravo spajaju, njih se prolazi kad se odvaži ući u vodeni element (strašni ocean). Gradovi su istovremeno mjesta spajanja i razdvajanja, a napose velegradovi kao košnice u kojima je svatko svakome stranac. Zagor je bio u velegradu, ali s tim nam elementom mora doći još epizoda, nazovimo ih ključnima.

Planina uvijek razdvaja, neprohodna je, neosvojiva, božanstvena, primordijalna, barbarska. Sa planina se spuštaju barbari i osvajaju ravničarske krajeve kada potonu u dekadenciju. Planina ostaje elementarna, sa svojim stršećim neosvojivim vrhovima, u kojima ne mogu opstati ni barbari – stoga nije čudno da Zagor do 500-tog broja nije apsolvirao planinu. Još jedan plus Burattiniju da je ovo uradio. Kamenog diva se mora čitati uz dobrog starog radikalnog tvrdog Evolu i njegova Razmišljanja o vrhovima.

I’m the Mountain rising high it’s the way that I survived… I’m the Mountain!!!!!!!

  1. Žezlo Tin-Hinan – Boselli/Rubini – 2011. – 408 str. (552 – 556)

Ova je epizoda pripremana dugo. Prošle su dvije godine otkako je Zagor sudjelovao u većim projektima, tamo u Burattinijevom pokušaju sa Mortimerom uz koji se odmah vežu Rauchovi vampiri. Pristojni pokušaji većeg formata, ali ni prinjeti ovom Bosellijevom blockbusteru epskih dimenzija. Uzeo si je odsustvo od pet godina i vratio se sa nečim što još nismo u stanju pravilno sagledati. Iako je jedan od najvećih živućih zagorologa, PijaniPatak, ubrzo po izlasku u Italiji egzaltirao i markirao ovu epizodu kao veću od života, moram priznati da još nemam odnos prema, da li sam Boselli ovo promatra kao svoj magnum opus?! Ne, ne radi se o promašaju, nije posrijedi grandiozni fijasko; priznajemo i potvrđujemo sve VELIKO u ovoj priči, od akcije do vođenja radnje na nekoliko razina. Samo mi trenutno ta priča ne znači, nije apsorbirana u pravom smislu zagor-sagledavanja. Vidjet ćemo kako će ostariti; iako je njena pozicija klizna, čini se da može samo na više.

Ne želim se zadržavati na fabuli, neću nabrajati čega sve tu ima. Jedino što želim istaknuti i što mi se nameće kao najbitnija točka gledano kroz prizmu zagorologije: dijalektički odnos magije i znanosti. To nas nepobitno vraća na priču broj 1, najveću živuću zagor-priču – Vječna magija. Sagledati u tom kompleksu Bosellijev zahvat u Nolittu, njegovo produbljivanje i dupliranje opozicija magija-znanost u dijalektičke obrate unutar samih opozicija (dobra i zla magija, dobra i zla znanost), to ostaje zadatak za neku nedefiniranu budućnost.

 

  1. Huroni – Boselli/Piccinelli – 2006. – 376 str. (490 – 493)

Huroni spadaju u donji dom vječne liste. Ipak spadaju.

S njima se Boselli privremeno oprostio od Zagora da bi se pripremio za Žezlo Tin-Hinan. Radi se o jednoj punokrvnoj «afirmacija izvornog darkvudskog settinga» epizodi. I to je bio pogodak! Boselli se bio razulario u fantastičnome, počeo krivudati sa trećim Kandraxom, tražio ključ spoznaje u atlantidskim motivima, pa mu je trebalo da se malo spusti. Huroni, Mohave i Mississippi su ga baš fino prizemljili. Izvorni Darkwood kao kontrola kandraksovsko-wickermanskih buncanja.

Zaplet je trivijalan, buratinijevski, sa starom kastelijevskom smirnoff-despocijom koju bi mogao spasiti pošteni mladi princ, ali ga stari pohlepni ivangrozni tiranin namjerava smaknuti. Jer niko ne bu mene jebal na mojemu gruntu! Zagor, naravno, ne ulazi u dubioze, odmah zna tko je tko: mladi je dobar, stari zao i uključuje se u spašavanje dalekog kraljevstva. Kažem, sve je to teški bulšit, ali setting razbija, Indijanci su baš po mjeri – – – uželjeli smo se ovakvih Indijanaca, Pleasent Pointa i darkvudske rijeke štono protiče zelenim poljanama i šumama gorskim.

 

 

  1. Dugo putovanje (maxi) – Burattini/Chiarolla – 2001. – 320 str. (maxi 2)

Već drugi broj maxi edicije demantira maksimalno trkeljanje koje s vremena na vrijeme pokreću neke zagor-babe. Maksimalna floskula o nepotrebnom izdanju nema minimalno, a kamoli maksimalno uporište.

Dugo putovanje je drugi maxi koji ulazi na vječnu listu, a pažljivom čitatelju neće promaći brdo maxija koji ulaze u odlične i dobre Zagore.

Par riječi o epizodi.

Konačno su i manijaci historiografije, trivijalnih podataka, realizma u Zagoru i tobože ozbiljnih priča došli na svoje. Ne bi vjerovali, ali postoji i ta grupacija zagor-fanova. Štoviše, svekolika bonelli-pastva, pa i šire, oduševljavat će se upravo ovom banalnom epizodom. Prava buratinijada od zapleta; molim da se jedan-na-jedan parira romeo-i-julija tema kod Bosellija u Krvnoj braći sa ovom pučkoškolskom izvedbom u najgrđoj varijanti patetike. Riječju, zaplet je užas.

No.

Morate voljeti strip u kojemu Zagor dolazi u Bijelu kuću te hvata predsjednika za gušu. Zagor oblači sako i dolazi Jacksonu, bez pardona. Zatim je tu nacionalna garda Georgije, sve odreda zajebani dečki koji su kasnije obukli bijele kapuljače. I dugo putovanje Cherokeeja. Lijepa priča usprkos slabom scenariju, sa nezaboravnim washingtonskim momentom. Na žalost, nisam još pročitao novi maxi Ubojice Indijanaca, koji mi miriše na dobro i koji sa Indijanskom zemljom čini trilogiju.

 

  1. Bjegunci – Nolitta/Ferri – 1969. – 162 str. (51 – 53)

Dinamični duo Nolitta-Ferri za kraj. Dvojac koji je obilježio epohu, generacije, život.

Scenaristički i idejno Bjegunci su završetak prve zagorove odiseje, čiji smo početak imali prilike vidjeti u Nemani iz lagune. To je odiseja malog formata, ali svi elementi su već tu: Zagor se vraća doma, tamo ga čeka stari neprijatelj i prijeti raspad sistema, sam Darkwood je u pitanju. U kasnijim, poboljšanim izvedbama, taj će neprijatelj uglavnom biti Hellingen ili eventualno Kandrax. U Bjeguncima je to skromni Sam Fletcher aka Iron-Man.

Iron-Man je rana Zagorova epizoda, možda jedina koja vrijedi u tom preužasnom razdoblju. U svakom slučaju, Zagor je pospremio Iron-Mana u zatvor, ovaj se skompao sa finom ekipicom i eto njih u Zagorovoj kolibi. Ulazi Zagor, bum tras i dobije lijepu čvorugu iz zasjede. Fletcher ima krajnje ambiciozan plan; ne u rangu Hellingenovih megaprojekata, ali sasvim ozbiljan plan za taj kokošarski tip zlikovca. Ubit će jednim udarcom dvije muhe, zapravo tri: osvetiti se Zagoru, uništiti Darkwood i pobrati smaragde. Fletcher je oldskul tip neprijatelja, ha, takve više ne rade. Boselli je jak, ali ne može jednim potezom skicirati protivnika takvog profila, što je Nolitta radio u hodu. Uvijek mi je drago podsjetiti se Fletchera, radovati se tim počecima, napiti se sa izvora. Premda daljnji tok priče sa Cayugama i Mohawcima donosi određeno razvodnjavanje, ipak Nolitta uspijeva zadržati naracijski tok sa robijašima. Zagorov obračun s njima spada u ikonične; ni bijelci nisu imuni na karizmu Duha Sa Sjekirom. Možda je šteta da se negdje putem izgubilo to psihološko djelovanje na protivnika, koje ga slama u napetosti i iščekivanju.

ps – u priči sudjeluje Mortimer i svira flautu

 

2. Odlični Zagori:

  • Sam protiv svih, 1968.
  • Zarobljenik, 1968.
  • Seminole, 1969.
  • Jack Mohikanac, 1970.
  • Američka odiseja, 1972.
  • Sloboda ili smrt, 1973.
  • Tragedija na karnevalu, 1973.
  • Povratak u Darkwood, 1974.
  • Sjekira i sablja, 1975.
  • U službi cara, 1976.
  • Tiranin s jezera, 1979.
  • Chico Story (Chico), 1979.
  • Chico šerif (Chico), 1982.
  • Vuk Samotnjak, 1982.
  • Devil Mask, 1982.
  • Krvavi rudnik, 1983.
  • Supermike se vraća, 1984.
  • Stravično putovanje, 1984.
  • Močvara strave, 1985.
  • Neumoljivi Zagor, 1987.
  • Demon ludila, 1988.
  • U šakama robijaša, 1988.
  • Banda Staklenog Oka, 1990.
  • Graničari, 1990.
  • Kradljivac Sjena, 1993.
  • Čovjek s puškom, 1993.
  • Zmajevi gusari, 1994.
  • Okršaj u Los Angelesu, 1994.
  • Strah nad rijekom, 1996.
  • Indijanska zemlja, 1996.
  • Hellingen je živ, 1996.
  • Crna duša (specijal), 1996.
  • Anđeo smrti (specijal), 1997.
  • Tajna Jednoroga, 1998.
  • Sotonski Mortimer, 1998.
  • Tajna Fride Lang, 1998.
  • Princ vilenjaka (specijal), 1999.
  • Pustolovina u Kanadi (specijal), 2000.
  • Blago Jeana Lafittea, 2000.
  • Carstvo Songhaya, 2000.
  • Delaware, 2002.
  • Brodolomci, 2002.
  • Sveta puma (almanah), 2004.
  • Posljednja Thula, 2005.
  • Tajni agenti (maxi), 2005.
  • Kraljevstvo strave, 2007.
  • Orlovi sa sjevera (maxi), 2009.
  • Puni mjesec, 2010.
  • Crni osvetnik (maxi), 2010.
  • Povratak u pećinu, 2011.
  • Mumija s Anda, 2012.
  • Kaznionica na jezeru (maxi), 2012.
  • Čovjek koji je pobijedio smrt (gigant), 2012.
  • Dan invazije, 2015.

 

3. Dobri Zagori:

  • Rat, 1968.
  • Kuća strave, 1968.
  • Zagor priča, 1970.
  • Šestorica s «Plave Zvijezde», 1971.
  • Zagorova priča, 1972.
  • Zagor protiv vampira, 1972.
  • Dobar i loš, 1974.
  • Billy Boy iza rešetaka, 1975.
  • Kazneni odred, 1976.
  • Crveni Ratnik, 1977.
  • Tropical Corp, 1978.
  • Krilati osvetnik, 1979.
  • Čudnovati zločinac, 1982.
  • Velika prijevara, 1982.
  • Ubojica iz Darkwooda, 1983.
  • Velika pljačka, 1983.
  • Timber Bill, 1983.
  • Neranjivi, 1984.
  • Pet pera, 1984.
  • Zagor protiv Zagora, 1985.
  • Vatrena voda, 1986.
  • Noć potopa, 1987.
  • Grabežljivci iz Vražje doline, 1987.
  • Zmajeva usta, 1987.
  • Grad na krovu svijeta (specijal), 1990.
  • Crni plamen (specijal), 1991.
  • Tajanstveni samostan, 1992.
  • Svratište obješenih, 1995.
  • Stazama sjevera (almanah), 1997.
  • Vitezovi grala (specijal), 1998.
  • Mortimerova osveta, 1999.
  • Metak za Kelsa, 1999.
  • Utrka na rijeci (almanah), 1999.
  • Užasno prokletstvo (maxi), 2000.
  • Crni brod, 2001.
  • Povratak Kandraxa, 2001.
  • Nulta godina Darkwooda (specijal), 2001.
  • Demonski otok (almanah), 2001.
  • Strava u tami, 2002.
  • Traperska izvidnica, 2003.
  • Smrtonosna močvara (specijal), 2003.
  • Čovjek koji je došao s kišom (almanah), 2005.
  • Marinci (maxi), 2006.
  • Indijanska magija, 2007.
  • Anulkino prokletstvo (specijal), 2007.
  • Riječni vukovi, 2008.
  • Okrutni Hawak, 2008.
  • Zagor protiv Mortimera, 2009.
  • Vampirica Ylenia, 2009.
  • U potrazi za Zagorom, 2010.
  • Alligator Bayou, 2011.
  • Ples duhova (specijal), 2011.
  • U zemlji Dakota (maxi), 2011.
  • Ruta za Panamu, 2012.
  • Zeleni labirint, 2012.
  • Bahia u krvi, 2013.
  • Čovjek iz Mavericka (specijal), 2013.
  • Buđenja (specijal), 2014.
  • Prolaz između tisućljeća (maxi), 2014.
  • Ognjena zemlja, 2014.
  • Legija ubojica (maxi), 2015.
  • Nova Verybadova ludost (maxi), 2015.

Facebook Comments

O autoru

Povezani sadržaji

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.