Register
A password will be e-mailed to you.
DUBOKO CRVENO (Profondo rosso, 1975.)
ORIGINALNI NAZIV: Profondo rosso; REŽIJA: Dario Argento; SCENARIJ: Dario Argento, Bernardino Zapponi; GLUME: David Hemmings, Daria Nicolodi, Gabriele Lavia, Macha Méril, Eros Pagni, Giuliana Calandra; SNIMATELJ: Luigi Kuveiller; GLAZBA: Goblin; TRAJANJE: 127 min.
OCJENA7.8
7.8OCJENA AUTORA
Ocjena čitatelja: (13 Votes)
7.7

 

profondo rosso 002

Želite pogledati film koji se bavi dualnošću ljudske psihe? Usput se dotiče odnosa društva prema umjetnicima, utjecaja ženske emancipacije na mušku nesigurnost, obrće konvencionalne uloge spolova i uz sve to sadrži manijakalnog ubojicu koji mesarskom sjekirom i kuhinjskim nožem ubija ljude? Duboko crveno je giallo koji tražite! Nego, što je to zapravo giallo? Pojam giallo, inače talijanska riječ za žuto, u Italiji je originalno označavao detektivske romane izdavane u seriji knjiga žutih korica. Bili su to prijevodi američkih i britanskih autora sve dok uvoz takvih romana, pod izlikom da veličaju nasilje i imaju negativan utjecaj na talijansku inteligenciju, nije zabranila fašistička vlast. Ubrzo su Talijani, pod engleskim pseudonimima, počeli pisati vlastiti giallo. Prva talijanska filmska adaptacija američkog predloška (Poštar uvijek zvoni dvaput Jamesa M. Caina) obavijenog u žuto bila je Viscontijeva Opsesija (Ossessione, 1943), ključno djelo filmskog neorealizma. Ipak, smatra se da je tek dvadesetak godina kasnije slavni redatelj horrora Mario Bava svojim filmom Djevojka koja je suviše znala (La ragazza che sapeva troppo, 1963) postavio strukturu i pretvorio giallo u filmski žanr. Za modernizaciju tog popularnog miksa triler i horror žanra, najzaslužniji je pak Dario Argento i njegov redateljski prvijenac iz 1970. Ptica s kristalnim perjem. Film koji uz Mačku s devet repova i Četiri muhe na sivom baršunu sačinjava takozvanu životinjsku trilogiju. Duboko crveno, u nas poznat i pod naslovom Tajna napuštene kuće, nastao je u doba kad se vladavina „špageti trilera“ bližila kraju i možemo ga nazvati vrhuncem i savršenim primjerom tog filmskog izričaja. Na neki je način ovaj film redateljev svojevrsni oproštaj od tog žanra, iako će mu se uspješno vratiti u osamdesetima filmovima Tenebre (1982) i Opera (1987), pa čak i 2001. sasvim solidnom Nesanicom (Non ho sonno). Argento se sljedećih godina okreće gotičkom horroru (1977. snima svoje remek-djelo Suspiriu), a elemente natprirodnog uspješno je utkao već i u ovaj film.

profondo-rosso10

Element nadnaravnog uvodi se kroz lik njemačke vidovnjakinje koju tumači Macha Méril, Godardova Udana žena (Une Femme Mariée, 1964) i poremećena nimfomanka iz Posljednjeg noćnog vlaka (L’ultimo treno della notte, 1975), eksploatacijskog odgovara na Bergmanov Djevičanski izvor (Jungfrukällan, 1960). Ona na konferenciji parapsihologije osjeti prisutnost perverznog uma i postaje njegovom prvom žrtvom (smaknuće kroz slomljeno staklo; redateljev zaštitni znak). Ubojstvu svjedoči David Hemmings, u ulozi koja priziva u sjećanje njegov lik iz Antonionijevog klasika Povećanje (Blow-up, 1966). On tumači Marcusa, engleskog jazz pijanistu u Rimu (uglavnom ga „glumi“ Torino), koji se udruži s novinarkom Giannom (Daria Nicolodi) i pokreće vlastitu istragu jer je uvjeren da je u noći ubojstva vidio nešto što  bi moglo otkriti identitet ubojice, no nije siguran o čemu se točno radi. Film zrcali sve elemente viđene u redateljevu debiju Ptica s kristalnim perjem.  Glavni lik je stranac u Rimu koji vidi ubojstvo ali ga ne može spriječiti. Siguran je da negdje u sjećanju ima pohranjen trag za otkrivanje identiteta ubojice. Pokreće vlastitu istragu. Jedan od ključnih dokaza je naivna slika/crtež. Profondo Rosso je zapravo na neki način grandiozni remake Argentovog prvijenca.  Argento je često optuživan da mu je stil važniji od supstance. Konkretno u ovom slučaju stil jest supstanca. Jedini zadatak scenarija je da prati audiovizualni spektakl u koji smo uvučeni već od uvodnog prizora. Glazba, kamera, montaža i dizajn seta u savršenoj su harmoniji. Kamera je zapravo glavni lik filma od teatralnog početka u kojem se otvara crvena zavjesa na konferenciji za parapsihologiju, pa sve do završetka u kojem gledamo odraz lica u jarko crvenoj lokvi krvi. Kritike koje Hemmings uputi sviračima: „Previše je čisto, suviše precizno, preformalno. Trebalo bi biti nemarno. Da se radi o slici trebali bi se vidjeti potezi kistom.“ Ne traži se savršenstvo već ono što će privući pozornost. Eksplicitno prikazivanje nasilja svakako privlači pozornost. Društvo je puno predrasuda prema profesiji glavnog lika. Sažaljevaju ga, a policijski inspektor mu se čak naruga jer nema „pravi“ posao. Na pitanje zašto je odlučio postati pijanist Hemmingsov lik odgovara: „Psihijatar bi rekao zato jer mrzim svog oca, pa udaranjem po tipkama kao da mu razbijam zube. Pravi razlog je jer volim glazbu.“ Zašto bi sve moralo biti logički objašnjeno? Neke stvari jednostavno ne sadrže dublji smisao. Recimo, mehanička lutka koju ubojica koristi prilikom jednog od ubojstava iskorištena je zbog bizarnosti, začudnosti, da izazove neugodno iznenađenje. Bitna je atmosfera. Prazne ulice, napuštene kuće u rasulu, osjećaj izoliranosti i bespomoćnosti. Dojam da je zločinac uvijek korak ispred.

profondo-rosso01

Redatelj gledatelja već usred uvodne špice naglo umetnutim prizorom upozorava da očekuje neočekivano. Glazbenu temu progresivnog rock banda Goblin zamjenjuje dječja uspavanka. Vidimo okićeno božićno drvce. Blagdanska je atmosfera, ali nipošto idilična.  U formi silueta prikazano nam je brutalno ubojstvo. Krvavi kuhinjski nož završi pred nogama djeteta. Dječju uspavanku ćemo kasnije čuti kao uvertiru svakom ubojstvu. Spoj nevinosti i nasilja vrlo je naglašen, pa imamo prizor u kojem ubojičina ruka u crnoj kožnoj rukavici (svojevrstan cameo redatelja) prebire po ubojitim alatima pomiješanim s lutkama i špekulama. Kasnije imamo scenu u kojoj djevojčica probode iglom guštera za što od oca zaradi šamar kojeg prihvati s užitkom. Motiv dualnosti ljudske psihe konstantno je naglašen kod svih likova, ne samo ubojice. Apstraktna slika koje je ključna za otkrivanje misterije zapravo nije slika nego zrcalo. U prizoru na trgu jedan nasuprot drugog stoje glazbenici Marcus i Carlo. Jedan nosi bijelo odijelo i crnu košulju, drugi crno odijelo i bijelu košulju. Buržuj koji svira modernu akademsku glazbu naspram proletera koji svira praktičnu zabavnu glazbu. Buržuj je duboko u sebi konzervativan, a proleter prikriveni homoseksualac i pijanac koji prezire samog sebe i čijeg ljubavnika zapravo glumi žena  (Geraldine Hooper), pa tako dobivamo i stapanje spolnog identiteta. Posebno je zanimljiv način na koji film suptilno, ali i direktno dokazuje da mnogi muškarci koji prihvaćaju ravnopravnost spolova ipak imaju problem s ženskom emancipacijom jer im je oduzeta nadmoć zbog čega osjećaju nesigurnost što ih postepeno pretvara u slabiji spol. Replika Statistički je dokazano da je s emancipiranim ženama ozbiljan rad nemoguć kulminira trivijalnim natjecanjem obaranja ruke kojeg dobije žena, pa se muškarac pravda da je dobila na prijevaru jer je podigla lakat sa stola. Kasnije se, suprotno pravilu ovakvih filmova, muškarac nađe u situaciji iz koje ga spašava žena. Pijanist telefonski traži pomoć od novinarke kad ga napadne ubojica u stanu i kasnije ga ona onesviještenog spašava iz goruće vile.  Muškarac se kad-tad nađe u (ne)milosti žene koju je podcijenio.

profondo-rosso03

Valja spomenuti da je gledanje giallo filmova izuzetno interaktivno iskustvo. Već prije samog gledanja, uglavnom, postoji mogućnost odabira želite li film pogledati s talijanskim ili engleskim audio zapisom. Ovisno koji jezik sinkronizacije odabrali mijenjaju se (ponekad i drastično) replike glumaca. Redatelj nas često stavlja u poziciju ubojice. Kamera predstavlja njegove oči. Pošto je uložen toliki trud da se sakrije identitet ubojice sasvim je sigurno da se radi o jednom od likova koje smo imali priliku upoznati, pa možemo nagađati o kome se radi. Znači, ima dosta trikova kojima se gledatelj uvlači u film. Recimo, Argento i suscenarist Bernardino Zapponi (čest Fellinijev suradnik) konstruirali su prizore ubojstava tako da ih gledatelj poistovjećuje sa svakodnevnim bolnim nezgodama.  Ideja je bila da većina ljudi zna kakav je osjećaj udariti se u rub namještaja, opeći se vrućom vodom ili okrznuti zub tako da ubojstva na ekstreman način zrcale takve „kućanske“ nesreće. Tako se pojačava osjećaj nelagode i to je jedan od glavnih razloga zašto se film smatra toliko sadističkim. Ključni detalj koji otkriva identitet ubojice prikazan je nakon prvog ubojstva gledatelju s tolikom vještinom da je teško dokučiti što ste zapravo vidjeli. Znači, nalazimo se u poziciji glavnog lika kad on pokušava iz sjećanja izvući ono ključno za otkrivanje misterije. Ponekad se ono što zapravo vidiš i ono što umisliš pomiješa u sjećanju poput koktela u kojem ne razlikuješ okuse. Misliš da govoriš istinu, a zapravo pričaš svoju verziju istine. Meni se to neprestano događa.“ Film se poigrava varljivosti sjećanja ne samo junaka filma već i samog gledatelja. Izmiče nam jednostavno rješenje koje nam je, doslovno, bačeno pred nos.

profondo-rosso07

Talijanska praksa je bila da se filmovi naknadno sinkroniziraju. Znači nije se obraćala pozornost na zvuk tijekom snimanja na setu. Okolna buka nije predstavljala problem, a inozemni glumci mogli su glumiti na materinjem jeziku. Rezultat toga je da se riječi koje gledatelj čuje i mimika lica glumaca ne poklapaju uvijek savršeno. Neki bi gledatelji to smatrali manom, ali zna se da najbolji ljudi prihvaćaju sitna nesavršenstva kao sastavni i značajni dio osobnosti i posebnosti. Krv izgleda lažno, no specijalni efekti su vrhunski. Za njih je zaslužan Carlo Rambaldi, dobitnik Oscara za kreaciju Spielbergovog E.T.-ja. Setovi su maksimalno stilizirani, pa je, primjera radi,  bar kod trga zamišljen po uzoru na slavnu sliku Nighthawks Edwarda Hoppera. Glazbena tema je nezaboravna.  Zanimljiv je podatak da je za soundtrack filma Argento najprije kontaktirao Pink Floyde. Pošto nisu bili zainteresirani odlučio se za tada nepoznat bend Goblin. Claudio Simonetti, njihov producent, skladatelj i klavijaturist, voli istaknuti da ih je Argento proslavio. Kinematografija je poezija ustvrdio je Pasolini. Profondo Rosso, kršeći uvriježeno shvaćanje da je scenarij najbitniji element filma, to dokazuje. Najgrandiozniji u svemu, pa i trajanju od dva sata i šest minuta, giallo ikad snimljen. Nakon što se odlučite za gledanje svakako odaberite originalnu redateljsku verziju, a ne skraćenu internacionalnu kino verziju koja sadrži svo nasilje, ali je lišena svega što ne ulazi u tipičnu „rješavanje misterija ubojstva“ priču. Sve što izlazi van okvira žanra i u ovom slučaju obogaćuje film izrezano je u kraćoj verziji.  Možemo ustvrditi da ako vam se ne svidi Profondo Rosso slobodno možete odustati od giallo filmova. Ovisno o preferencijama, ovaj film ne mora vam biti omiljeni te vrste, ali savršeno predstavlja tu filmsku ekstravagancu i izvrsno je sredstvo testiranja tolerancije spram zabave te vrste. S druge strane, ako vam se film svidi, teško da ćete moći odoljeti naslovima tipa: Kuća nasmijanih prozora, Kratka noć leptira, Smrt je snijela jaje, Tvoj je porok zaključana soba čiji ključ samo ja imam, Gušter u ženskoj koži, Crni trbuh tarantule, Smrt hoda na visokim petama… Zvuče primamljivo ti gialli, zar ne?

Dario Argento Blue Bar & Edward Hopper Nighthawks profondo-rosso06

Profondo Rosso Nighthawks Edward Hopper

Facebook Comments

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.