Register
A password will be e-mailed to you.
NEBO NAD BERLINOM (Der Himmel über Berlin, 1987.)
ORIGINALNI NAZIV: Der Himmel über Berlin; REŽIJA: Wim Wenders; SCENARIJ: Peter Handke, Richard Reitinger, Wim Wenders; GLUME: Bruno Ganz, Solveig Dommartin, Otto Sander, Peter Falk, Curt Bois; SNIMATELJ: Henri Alekan; GLAZBA: Jürgen Knieper; TRAJANJE: 127 min.
OCJENA9.1
9.1OCJENA AUTORA
Ocjena čitatelja: (5 Votes)
9.6

wingsofdesire09

Kada je dijete bilo dijete postavljalo je ova pitanja: zašto sam ja baš ja, a ne ti? Zašto sam ovdje, a ne tamo? Kada je počelo vrijeme i gdje završava prostor? Kako to da prije nego što sam ja postao ja uopće kao ja nisam postojao? I da jednom ja, takav kakav sam, više neću biti taj koji jesam?

Anđeli postoje i prisutni su u svakom momentu. Među nama su od početka vremena i prostora. Čuju misli mladića koji smatra da ga djevojka više ne voli, roditelja koji su razočarani sinom, muškarca koji bi da može trpio bol umjesto svoje trudne žene. Mogu slušati i bilježiti, svjedočiti povijesti ljudskog roda, no ne smiju intervenirati. Jedino što mogu je pružiti neprimjetnu utjehu, pokušati otjerati crne misli i prizvati lucidnost što im ne polazi uvijek za rukom. Oni nemaju ni početak ni kraj, besmrtni su i samim time fali im definicija. Znaju sve, a opet ne znaju ništa. Vide ih samo djeca. Okupljaju se u knjižnici gdje čuju predivnu glazbu poput mrmora umova svih ljudi koji ondje čitaju. Često sjede na Siegessäuleu (Stupu pobjede) i osluškuju okolinu. Nose duge balonere i kosu vežu u repić. Izgledaju uniformirano. Isto! Damiel i Cassiel jedni su od njih. Pričaju o zemaljskim stvarima i nikad ne spominju velikog gazdu, Boga. Dok Cassiel bilježi značajne događaje poput: „prije pedeset godina bila je Olimpijada, prije 200 godina Blanchard je preletio grad balonom“, jedino značajno što Damiel ima za reći je: jedna prolaznica sklopila je kišobran usred kiše i potpuno pokisla. Damiel čezne za stvarima koje ljudska bića uzimaju zdravo za gotovo. Želio bi ponekad samo naslućivati umjesto uvijek sve znati, osjetiti hladnoću, protrljati ruke kad je osjeti, popiti kavu, zacrniti prste svježim tiskom jutarnjih novina. Jednog dana nađe se u cirkusu na zadnjoj probi pred kraj sezone i ugleda Marion, umjetnicu na trapezu koja nosi lažna krila od kokošjeg perja da bi nalikovala anđelu u točki koju izvodi. Ona je Francuskinja u Berlinu, strankinja koja će kad cirkus ode biti prisiljena raditi kao konobarica. Usamljena je i žudi za ljubavlju i time je jako slična Damienu. To je vjerojatno i razlog zbog kojeg ju je taj anđeo toliko zavolio i poželio završiti u njezinom naručju. U kamp-prikolici slušao je njene misli i jako mu se svidjelo kako njezin mozak funkcionira. Toliko jako da je definitivno odlučio postati običan čovjek, biti djelićem povijesti…osjetiti, dodirnuti, kušati i saznati koliko čežnja zaista muči. Cassiel ga je upozorio: Ali ništa neće biti istina, no Damiel je odlučio da se promatrati ne može odozgo, već direktno u oči i ništa i nitko ga ne može zaustaviti u njegovu naumu. Zaljubio se u smrtnicu, akrobatkinju na trapezu i odlučio vječnost zamijeniti neizvjesnim ali sigurnim krajem i postati jednim od nas.

wingsofdesire003

Kada je dijete bilo dijete na svakoj planini je čeznulo za još višom planinom, a u svakom gradu žudilo za još većim gradom…a tako je i sada. Stidjelo se pred strancima, a tako je i sada. Čekalo je prvi snijeg,  a i sada to čini.

Wim Wenders proveo je osam godina u Americi, da bi se napokon odlučio vratiti u rodnu Njemačku kako bi snimio film o Berlinu. Šetao je ulicama i očekivao da mu sam grad predloži priču. Po njemu samo je jedan element povezivao najrazličitije dijelove grada. Bilo je to nebo! S poezijom Rainer Maria Rilkea na umu došao je na ideju o anđelima kao centralnim likovima filmske simfonije o gradu turbulentne prošlosti. Ironično, jedan od likova kojeg slijedi Cassiel nazvan je Homer, po grčkom pjesniku. Wendersov Homer, za razliku od slavnog pjesnika koji je opjevao ratove, sanja o epu mira. Nakon što nam redatelj prikaže potresne dokumentarne prizore žrtava okrutne nacističke povijesti grada, starac se upita: Zašto mir ne ispunjava trajnim oduševljenjem? Zašto o njemu jedva može da se priča? Berlin je grad koji je tokom povijesti pogođen svim strahotama rata, a u vrijeme nastanka filma još uvijek ga je dijelio Zid, oličenje Hladnog rata, na Zapadni i Istočni. Wendersu je ipak uspjelo učiniti gotovo nemoguće, kroz Der Himmel über Berlin ispričati ep o miru. Od najveće pomoći u tome bio mu je Peter Handke, koscenarist i autor narativne „kada je dijete bilo dijete“ proze. Handke je napisao većinu dijaloga, no snimanje filma Wenders je započeo bez ikakvog pisanog predloška. Nebo nad Berlinom ne čini posebnim priča, koju se iskreno može sažeti u jednu rečenicu, već izvedba. Cijeli film doima se poput vizualne poezije. Radnja je spora ali apsolutno zakupljuje pozornost gledatelja. Najveću zaslugu nosi genijalan snimatelj Henri Alekan (najpoznatiji po radu na filmu Jeana Cocteaua Ljepotica i zvijer) kojeg je tada već u poodmakloj životnoj dobi iz mirovine povukao Wenders. Alekan je za crno-bijele prizore filma koristio jedinstven filter napravljen od svilene čarape koja je pripadala njegovoj baki. Tako da film u crno-bijelim prizorima zapravo djeluje jednobojno. Tom tehnikom redatelj se koristio da prikaže stvari s točke gledišta anđela koji okolinu prihvaćaju zdravo za gotovo i praktički ih ništa ne može iznenaditi. Film prelazi na boju kad nam se prikazuju stvari s ljudske perspektive. Mada smo sličnim, pa i istim vizualnim efektima svjedočili ranije, primjerice u Flemingovom Čarobnjaku iz Oza ili u Powell/Pressburgerovom A Matter of Life and Death, u Nebu nad Berlinom toliko je dobro izveden da djeluje prilično jedinstveno. Redatelj se dugo nije mogao odlučiti oko izbora kostima za likove anđela. Pošto su svi izgledali naprosto smiješno odluka je pala na obične kapute, a jedino što je ostalo od prvobitnih kostimografskih ideja je poduža kosa svezana u repić. Dobra odluka jer kostimografija i danas izgleda otmjeno dok bi u suprotnom mogla izgledati apsurdno. Za američko tržište film je preimenovan u Wings of Desire. Wenders je smatrao da je taj naslov primjeren pošto Himmel u njemačkom jeziku znači i nebo i Raj, pa bi se doslovnim prijevodom na engleski jezik izgubila dvosmislenost naslova.

wingsofdesire01

Kada je dijete bilo dijete, nije znalo da je dijete. Sve je imalo dušu i sve duše su bile jedna. Kada je dijete bilo dijete, nije imalo svog mišljenja. Nije imalo navika, često je sjedilo prekriženih nogu, hodalo je trčeći, imalo je vihor u kosi i nije se mrštilo pri fotografiranju.

Nemoguće je ispričati priču o gradu a da se ne ispriča priča o stanovnicima istog jer što čini jedan grad ako ne ljudi koji ga nastanjuju. Razmišljanja stanovnika Berlina, kao što anđeli mogu svjedočiti, nisu pozitivna. Wenders uvlači u priču došljaka iz Amerike, slavnog detektiva Columba, tj. Petera Falka koji ironično interpretira samog sebe i povećava komični element priče. U jednoj sceni Falk šeće gradom i skupina mladića ga primijeti. Jedan kaže: „Nije li ovo Columbo?“ aludirajući na najpoznatiju televizijsku ulogu slavnog detektiva koja je zauvijek obilježila glumca. Ljudi nisu samo ono što nose u srcu. Nisu samo ono što uistinu u dubini duše jesu već i uloge koje igraju svakodnevno. Onakvi smo kakvi smo, ali smo i onakvi kakvima nas drugi ljudi doživljavaju. Wenders kroz film daje pregled ljudskih aktivnosti i ulazi u samu bit čovjeka. Daje nam do znanja koliko su zapravo prijateljstvo i ljubav bitni jer ono što nas razlikuje od njegovih anđela su osjećaji. A osjećaji, čak ako se radi o tuzi i razočarenju, su toliko važni, toliko lijepi da je vrijedno zamijeniti besmrtnost za njih. Bolje je jednog dana pasti u zaborav, nego nikad ne iskusiti sreću, tugu, nadu, ljutnju, zadovoljstvo. Kasnije saznajemo da je Falk poput Damiela pali anđeo koji je odlučio živjeti smrtničkim životom. Stoji kraj kioska, pijucka kavu i govori u prazno: „Ne vidim te, no znam da si ovdje. Osjećam to!“…Želio bih da si tu. Želio bih da možeš razgovarati sa mnom jer ja sam prijatelj…companiero!“ Falk je izvrstan u filmu, baš kao i ostatak glumačke ekipe. Bruno Ganz i Otto Sander, koji tumače anđele, izabrani su za ulogu jer su u privatnom životu dugogodišnji prijatelji, tako da im je bilo prirodno tumačiti likove koji se znaju oduvijek. Ganz mimikom lica podsjeća na dijete koje tek otkriva svijet oko sebe i divi se stvarima kojima se treba diviti i onima kojima se ne bi trebao. Nakon što njegov lik Damien postane ljudskim bićem i upoznaje se sa Falkom, ovaj mu kaže: “Očekivao sam višeg čovjeka?“ na što Ganz/Damiel iznenađeno odvrati: „Čak višeg!“ Briljira u ulozi! Solveig Dommartin je u roku od dva mjeseca savladala trapez i odradila sve scene bez dublerice. Bila je redateljeva djevojka u vrijeme snimanja i želio je baš nju za ulogu Francuskinje, praznovjerne umjetnice na trapezu. Tijekom filma likovi pričaju i razmišljaju na njemačkom, engleskom, francuskom, pa čak i turskom jeziku. Berlin je grad u kojem se nalaze različite kulture, pa se mnogo od onoga što autor kaže o Berlinu može odnositi i na bilo koji drugi grad. Svaki grad, baš kao i svaki pojedinac ima svoju priču. Der Himmel über Berlin je temom nevjerojatno kompleksan a opet tako jednostavan film.

wingsofdesire13

Kada je dijete bilo dijete, probudilo se jednom u tuđem krevetu, a sada to čini iznova i iznova. Mnogi ljudi su mu tada bili lijepi, a sada samo poneki slučajno. Jasno je zamišljalo raj, a sada ga jedva sluti. Nije moglo spoznati ništavilo, a danas drhti od njega.

Kada se Damiel probudi po prvi put kao ljudsko biće sve mu djeluje predivno. Slučajnog prolaznika s dječačkim entuzijazmom upita koje su boje grafiti na Zidu. Krvari mu rana na glavi od oklopa koji ga je udario prilikom pada, no sretan je. Sretan je što napokon osjeća. U zalagaonici je za anđeoski oklop dobio 200 maraka. Prava pljačka, no nema veze. Kao što se Peter Falk našalio: Život…da ga nemam nedostajao bi mi. Ili kako Marion primijeti: „Tako je kako je. Sranja se događaju. Nije uvijek onako kako bi ti htio da bude.“ Damiel je mogao pretpostaviti da postoji mogućnost da će i njega, poput prvog čovjeka koji se drznuo izletjeti iz kruga u potrazi za nečim što mu nije prvobitno namijenjeno, sasuti kamenje. „Dok je trčao ravno i ponekad od radosti krivudao izgledao je slobodan pa smo se smijali s njim. Onda je odjednom potrčao cik-cak i poletjelo je kamenje. Njegovim bijegom počela je duga povijest ratova koja još traje.“ Ipak odlučio je riskirati i radovati se neizvjesnoj budućnosti. Posrnuli anđeo zamijenio je svoj uniformirani kaput šarenom i neukusnom jaknom, stavio smiješan šešir na glavu i krenuo u potragu za djevojkom koju voli. Djevojkom čija ga se tuga toliko dojmila i čija je pitanja nekad znao a sad ih više ne može čuti. Pronaći će ju i ona će mu reći: „Ne znam da li postoji sudbina, ali znam da odluka postoji…odluči!…Spremna sam.“ Dok Nick Cave & the Bad Seeds praše na pozornici, poljubiti će ju i provest će noć zajedno. Marion se također usudila. Usudila se prepustiti osjećaju i prihvatila nepoznatog muškarca kojeg je tek jednom u snovima ugledala. Tokom filma čujemo razmišljanje kako je svaki čovjek postao država za sebe i podigao granicu koju možeš proći samo ako imaš posebnu lozinku. Ista stvar je i s gradom koji je podijeljen Zidom. Sve je razjedinjeno, a trebalo bi biti zajedno, slobodno. Veza tih dvoje ljudi, cirkuske akrobatkinje i bivšeg anđela, simbolizira probijanje izolacije ljudskosti. Damielove zaključne riječi su: „Sada znam ono što nijedan anđeo ne zna!“ Da li je jedan poljubac, jedna noć provedena sa ženom koju voli dovoljna da sazna ono što nijedan anđeo ne zna? Dovoljno da uistinu spozna što znači biti ljudsko biće? Apsolutno! Na kraju filma na nebu je ispisano: Nastavit će se i nastavilo se 1993. sa In weiter Ferne, so nah!, a 1998 dobili smo i sentimentalni hollywoodski remake City of Angels sa Nicolasom Cageom i Meg Ryan u glavnim ulogama. Nijedan od tih filmova nije ni približno ponovio iskustvo gledanja Neba nad Berlinom jer Nebo nad Berlinom je baš kao i Damien onog trenutka kad je postao ljudsko biće i poput svih nas koji smo to postali rođenjem – jedinstven!

Kada je dijete bilo dijete bacilo je štap o drvo poput koplja koje se trese još i danas!“

Facebook Comments

One Response

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.