Register
A password will be e-mailed to you.
NEPRIJATELJ (Enemy, 2013.)
ORIGINALNI NAZIV: Enemy; REŽIJA: Denis Villeneuve; SCENARIJ: Javier Gullón; GLUME: Jake Gyllenhaal, Mélanie Laurent, Sarah Gadon, Isabella Rossellini; SNIMATELJ: Nicolas Bolduc; GLAZBA: Danny Bensi, Saunder Jurriaans; TRAJANJE: 90 min.
OCJENA8.1
8.1OCJENA AUTORA
Ocjena čitatelja: (3 Votes)
8.7

vlcsnap-2016-02-20-23h03m46s560

Kaos je red koji još nije shvaćen citat je, a ujedno i upozorenje, kojim počinje ovaj izvrstan psihološki triler temeljen na romanu Dvojnik Joséa Saramaga. Film koji samo prividno traje 90 minuta jer će u vašoj (pod)svijesti brojiti puno dužu minutažu. Na spomen da je Kanađanin Villeneuve, redatelj sjajne ratne drame Naša majka (Incendies, 2010.), snimio provokativan psihološko-seksualni triler svako je pravo filmofilsko nepce zatitralo od uzbuđenja. Potpuno opravdano jer dobili smo napeto, iznimno inteligentno i pomno promišljeno putovanje u podsvijest muškarca koji ima ozbiljan problem identiteta i emocionalnog povezivanja. Putovanje koje se može interpretirati na razne načine, a da bit i sama svrha puta ostane ista. Nevjerojatno fleksibilna slagalica koja, bez obzira na koji je se način kompletira, prikazuje isti motiv. Svejedno, činjenica je da nije nužno shvatiti poantu da biste uživali u filmu ili ljepše sročeno, dopušteno vam kreirati svoj vlastiti motiv ako vam onaj očit nije po volji. Možete ga čak i uokviriti prema želji. Dokaz tome su mnoge teorije koje plove bespućima interneta među kojima je najbizarnija ona po kojoj je film zapravo SF o invaziji izvanzemaljaca u obliku pauka koji žele pokoriti čovječanstvo ili ona prema kojoj je ovo priča o čovjeku kojeg u bizarnom seks klubu ugrize egzotični pauk i on umirući vrti čitav film u svojoj glavi. Što god nam zaključci tog tipa govorili o umu kojih ih je osmislio, kad razmislimo, svaki od njih daje dodatan kompliment filmu toliko otvorenom raznim idejama. Pa možemo li pokušati komplementirati Neprijatelja još jednom osobnom interpretacijom? Kad ima volje, ima i načina.“

vlcsnap-2016-02-20-23h18m22s520

Hegel je rekao: Sva se najveća svjetska zbivanja događaju dvaput. A onda je Karl Marx dodao: Prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa.“

Pretpostavimo da su glumac Anthony i profesor Adam ista osoba. A ta osoba je sveučilišni profesor povijesti koji se honorarno bavi glumom u trećerazrednim produkcijama. Helen, njegova žena, zatrudni i on se trudi biti što se od njega očekuje. Vjeran muškarac s uglednim zanimanjem i lijepim stanom. No, on također ima i jake nagone koje ne može kontrolirati. Ima ljubavnicu, fetiš na štikle, posjećuje  ekskluzivne seks klubove, ne može skinuti pogled sa guze seksi djevojke u hodniku jeftinog motela. Seks je za njega fantazija, a ne čin ljubavi i intimnosti jer ga to užasava. Ono što on zapravo jest i što se od njega očekuje, pa to i pokušava biti, dvije su čiste suprotnosti. Tako nastaje neprijatelj. Glumac je neprijatelj profesoru i obratno što započinje rat u kojem nema pobjednika (mada, nisu li svi ratovi u suštini takvi) jer je to dvoje jedno i nedjeljivo. Postoje samo usputne žrtve. Brak propadne, Anthony/Adam živi u praznom stanu prepunom kutija sa polovicom nekoć zajedničke fotografije iz koje je istrgnuo ženu kao što je i pokušava izbrisati iz sjećanja. Jednog dana, možda šest mjeseci nakon prekida, Helen dolazi na sveučilište potpuno svjesna rastrojenosti svog muža i on, iako se ponaša kao da ju ne poznaje, nakon tog susreta odlučuje „ubiti“ nepodobnog sebe, pobunjenika koji vozi motocikl i nosi kožnu jaknu, trećerazrednog glumca sa specifičnim seksualnim žudnjama da bi se vratio ženi. Znači, prvo imamo raskid braka sa ženom što izaziva tragediju. On odlazi, blokira svaku uspomenu na nju, živi ispraznim životom u praznom stanu. Trudna žena teško prihvaća prekid i spremna mu je pružiti drugu šansu. Vraća se ženi i konačno joj postane emocionalno dostupan, no tada pronalazi ključ (s natpisom UNICA – posveta Hitchcockovom klasiku Ozloglašena) koji mu pruža lakšu opciju. Iznova upada u mrežu laži i sve se pretvara u farsu. A mi, gledatelji, dobivamo jednostavnu priču o kontroli, prkosu spram normi i pravila te strahu od emocionalnog povezivanja ispričanu na kompleksan način.

vlcsnap-2016-02-20-23h23m23s023

Postoji zanimljivo zapažanje da je sjećanje kreativan čin. Sjetiti se nečega ili nekoga znači kretati se unutar granica obojenih emocijama…“

Gomila detalja sugerira nam psihičko stanje glavnog lika kojeg, mora se priznati, briljantno tumači Jake Gyllenhaal. Ti detalji služe nam i kao tragovi za razumijevanje priče. Poster filma Attack of the 50 Foot Woman i pjesma The Cheater u videoteci, oznaka na  sunčanim naočalama baš kao i dizajn dviju zgrada podsjeća na Möbiusovu traku (papirni prsten sa zaokretom koji nije orijentabilan, znači ako biće koje živi u njoj obiđe cijelu traku vratit će se na početak u obliku svoje zrcalne slike) prema kojoj je konstruirana tj. izokrenuta radnja filma tako da zapravo nema ni početka ni kraja. Imamo sjajnu scenu simboličke zamjene identiteta u kojoj Adam stavlja vjenčani prsten i ostavlja Anthonya  u praznom stanu. Adam se vraća u stan u kojem je kao Anthony živio sa ženom. Tamo vidimo zajedničku fotografiju netaknutu i uokvirenu, borovnice koje voli jesti su u frižideru, on vodi ljubav sa (njihovom) trudnom ženom dok Anthony sa ljubavnicom stradava u teškoj prometnoj nesreći u kojoj vjetrobransko stako popuca na način da „tvori“ paukovu mrežu. Prometna se nesreća najvjerojatnije desila samo u glavi glavnog lika. Ljubavnica Mary možda i nije jedna osoba nego skup svih fetišističkih plavuša na visokim petama koje u njemu izazivaju požudu. Melanie Laurent zanimljivo i igra ulogu na taj način. Scena seksa, kad Mary uzvikne „Prsten. Trag na prstu.“, vjerojatno je samo Adamova/Anthonyjeva spoznaja  kroz njezine riječi da je oženjen i ne bi smio činiti to što čini nakon čega zaključuje: „Oduvijek to imam.“ No, naš junak jednostavno ne može nadvladati iskonskog sebe i postati osoba koja mu okolina nalaže da bude što nas vodi do završne scene neprijateljski nastrojenog ogromnog pauka.

vlcsnap-2016-02-20-22h58m41s248

Kontrola. Riječ je o kontroli. Svaka diktatura opsjednuta je jednom stvari, a to je kontrola.“

Razne teorije koje kolaju internetom dokaz su da ljude fasciniraju pauci i njihov smisao i značaj u filmu. Nimalo čudno jer se motiv pauka koristi iznimno efektno. Oni odražavaju užasavanje podvojenog glavnog lika spram intimnosti koju mu ugrožavaju majka i žena (koja će uskoro postati majkom). Tako imamo velikog pauka nad gradom kao aluziju na poznatu skulpturu Louise Bourgeois  Maman koja simbolizira snagu majčinstva. Ima li većeg izvora straha za našeg junaka od trudne žene koja očekuje vjernost i koju odlična interpretacija Sarah Gadon čini najljudskijim likom u filmu? Ili pak nametljive majke, u nenametljivoj izvedbi sjajne Isabelle Rossellini, koja zna najbolje: „Imaš pristojan posao i lijep stan. Trebao bi prestati fantazirati kako si trećerazredni glumac. Naravno da voliš borovnice. Teško ti je držati se jedne žene, zar ne?“ Anthony/Adam  je i sam pauk mada to bukvalno ne vidimo. Onaj maleni koji pleše svoj ples pred parenje nadajući se da će zaskočiti ženku, zadovoljiti svoje potrebe i izvući se bez posljedica. Ali ženke su ogromne, agresivne i iznimno inteligentne. Ogromnog pauka na kraju filma vidimo umjesto gole trudne žene kad on shvati da je prozrela njegovu novu laž i da je još uvijek rob svojih poriva. Pauk u perverznom seks klubu također predstavlja prijetnju intimnosti i zato Adam/Anthony u strahu promatra štiklu koja se sprema uništiti „pauka“ jer zna da bi se s tom prijetnjom trebao suočiti, a ne bježati od nje. Kad tome pridodamo noćnu moru u kojoj se pojavljuje gola žena s glavom pauka, snimke Toronta kroz električne žice koje izgledaju poput mreže, stambeni blok koji djeluje hermetički zatvoreno i čestu upotrebu žutog filtera dobivamo prigodnu kafkijansku atmosferu.

vlcsnap-2016-02-20-23h28m44s490

Besprijekornu vizualizaciju izvrsno prati gotovo hipnotička glazbena podloga Daniela Bensija i  Saundera Jurriaansa. Imamo scenarij koji dopušta razne perspektive, što je veliki plus u žanru psihološkog trilera, odlične glumačke izvedbe i sve to čini konačni rezultat pravom filmskom poslasticom koja problematikom kojom se bavi priziva u sjećanje Hitchcockovo remek-djelo Vrtoglavica (Vertigo, 1958). Uglavnom smatram divne epitete kojima mediji obasipaju redatelje pretjeranima i isforsiranima, ali prozvati Denisa Villeneuvea „jednim od najuzbudljivijih novih glasova suvremene kinematografije“ apsolutno je opravdano. Pogotovo kad znamo da je 2013. osim Neprijatelja snimio još jedan odličan triler: Zatočene (Prisoners), također sa Jakeom Gyllenhaalom u sjajnoj izvedbi. Upamtite ime Denis Villeneuve. Za sad je garancija filmskog užitka!

Facebook Comments

One Response

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.