Register
A password will be e-mailed to you.
JEREMIAH JOHNSON (1972.)
ORIGINALNI NAZIV: Jeremiah Johnson; REŽIJA: Sydney Pollack; SCENARIJ: John Milius, Edward Anhalt; GLUME: Robert Redford, Will Geer, Delle Bolton, Josh Albee, Joaquín Martínez, Allyn Ann McLerie, Stefan Gierasch; SNIMATELJ: Duke Callaghan; GLAZBA: John Rubinstein; TRAJANJE: 115 min.
OCJENA9.1
9.1OCJENA AUTORA
Ocjena čitatelja: (3 Votes)
9.4

Jeremiah Johnson Overture

Ante Peterlić, prvi hrvatski filmolog, isključio je Jeremiah Johnsona iz žanra vesterna jer je film „traperski, prvenstveno avanturistički, putopisni ili robinzonski“. Klasik Sidneya Pollacka, naravno, jest sve što profesor Peterlić tvrdi što opet znači da sadrži upravo one sastojke koji su mistificirali Divlji zapad i natjerali mnoge velike filmske autore da žale njegov nestanak. Imamo junaka koji dolazi rijekom i o njemu ne znamo ništa drugo osim da želi postati planinskim čovjekom. Zaputi se u divljinu, na neistraženi teritorij. Tu je raznoliki životinjski svijet (opasni grizliji i vukovi, sokolovi koji u hipu prelete udaljenost od tjedan dana jahanja), nemilosrdna priroda i domoroci/Indijanci sa svojim drevnim običajima i pravilima. Svi sastojci prave mitske sage su prisutni. Iznimno stiliziran dijalog je minimalan, suzbijen zauzeo bi dvadesetak stranica scenarija, tako da Pollack smatra Jeremiah Johnsona, u neku ruku,  svojim nijemim filmom. Tada mladi surfer, John Milius, svoj je scenarij naslovio Saga o „Jetrožderaču“ Johnsonu. John „Jetrožderač“ Johnson bio je stvarna osoba, zakleti neprijatelj indijanskog plemena Vrane koji ih je, osvećujući ubojstvo svoje trudne žene, 12 godina ubijao i jeo im sirovu jetru pošto su taj organ smatrali svetim. Zapravo skoro svi likovi koje upoznajemo u filmu temelje se na stvarnim ličnostima. I da, Jeremiah Johnson zna biti ekstremno potresan i tužan film ali je vješto izbjegnuta pretjerana sentimentalnost. Kvalitetan humor sastavni je dio filma. Jeremiah ruši idealiziranu sliku američkog pionirskog osvajanja, baš kao i mnogi filmovi tog, prvenstveno američkog žanra, snimljeni završnih godina Vijetnamskog rata. Znači, film definitivno ne sadrži temeljne odlike „pravog“ vesterna po Peterlićevoj definiciji žanra koji “zadovoljava čežnju za svijetom u kojem vladaju jasni zakoni koji se ne mogu lako uzdrmati, u kojem se brat, otac i prijatelj ne ponašaju na neočekivani i neželjeni način”. Jeremiah nadilazi žanrovske okvire i ne bi bilo pravedno jednostavno ga kategorizirati kao vestern.

Jeremiah Johnson010

Tamo negdje sredinom 19. stoljeća tijekom Meksičkog rata američki vojnik imena Jeremiah Johnson, razočaran civilizacijom, odluči se povući na planinu živjeti samotnjačkim životom. Riječima naratora: „Priča se da je bio razborit čovjek avanturističkog duha prikladnog za planine. Nitko ne zna odakle je došao, no to i nije toliko važno.Bitno je kamo je pošao. Opskrbio se i slušajući upute jahao je prema zapadu do zalaska sunca, a zatim skrenuo lijevo prema Stjenjaku. Bio je naivan i nespreman za ono što ga je čekalo u divljini. Smrznutog uz stablo našao je trapera Hatchet Jacka s porukom: „Bistra uma i slomljenih nogu ovime ostavljam svoju pušku za medvjede onome tko je pronađe. Daj Bože da to bude bijelac.“ Tako je naš junak naslijedio Hawken kalibra 50. Kako ćemo kasnije saznati, prvotni vlasnik puške Hatchet Jack, bio je toliki divljak da je dvije godine proveo živeći u špilji s panterom… koja se nikako nije mogla priviknuti na njega. Ni prva živa duša na koju je Jeremiah naišao nije bila sasvim bistra uma. Bio je to Chris Lapp zvan Medvjeđa Pandža, ekscentričan lovac na grizlije koji će mu postati mentor za preživljavanje prije nego se rastanu. Od njega će, primjerice, saznati kako spavati na toplome usred zime. Treba iskopati rupu, naložiti vatru koju kad se pretvori u žeravicu valja prekriti slojem zemlje i topli je ležaj spreman. Na greškama se najbolje uči, pa će tako mentor svog učenika, kojeg usred noći probudi od žeravice zadimljeni ležaj, tek tada upozoriti: „Nisi prekrio s dovoljno zemlje. Odmah sam to zapazio.“ Mnoge lekcije moraš savladati da bi preživio u surovoj divljini, a za surovo su divljaštvo itekako sposobni i ljudi. U Dolini Vučjeg Repa Jeremiah naiđe na stravičan prizor pobijene doseljeničke obitelji. Preživjela je samo žena izbezumljena od šoka i dječak koji je nakon tog traumatičnog iskustva zanijemio. Nije mogao ostaviti sina sa suicidalnom majkom, pa ga naš junak povede sa sobom i pošto mu klinac ne može reći svoje ime, imenuje ga Caleb. Dvojac u pustinji naleti na čovjeka do glave zakopanog u pijesak. Kao dobar samaritanac Jeremiah izvuče tog ćelavca (brije glavu da mu skalp ne završi kao indijanski trofej) imena Del Gue iz pijeska i pristane mu pomoći vratiti konja i krzna koja su mu ukrali pripadnici plemena Crnonoge. Intervencijom Del Guea povratak dobara završi krvavim obračunom u kojem Crnonoge izvuku deblji kraj. Sljedeći susret s Indijancima proći će miroljubivo jer je zbog obračuna s Crnonogama, Jeremiah stekao titulu moćnog ratnika koji osvećuje ludu ženu iz Doline. Ravnoglavi iz poštovanja ugoste troje putnika i Jeremiah, igrom slučaja, na poklon dobiva ženu.

Jeremiah Johnson012

Francuski su misionari preobratili Ravnoglave na kršćanstvo. Njihov je poglavica ime Dva Jezika Le Beau zaslužio svladavši francuski jezik. Ipak, bez obzira na utjecaj misionara, drevni se zakoni moraju poštivati. Nakon što poglavica pohvali njihove ponije i skalpove Crnonogih koje je Del Gue skinuo, Jeremiah mu ih naivno ponudi na dar. Ako Dva Jezika ne nadmaši taj velikodušan poklon, darivanje svog gosta shvatiti će kao uvredu. Jedina stvar koju može ponuditi, a da je bolja od nekoliko skalpova i konja, jest njegova kćer Swan (Labudica). Otac svoju kćer predaje zetu uz upozorenje: „Kad se naljuti, grize sve oko sebe, pa pripazi malo.“ Jeremiah, ako želi sačuvati život, mora pristati na brak. Dobio je više nego je tražio, ali mu obitelj jako brzo priraste srcu.  Nađu lijepo mjesto za podići dom. „Rijeka ispred, litica pozadi. Dobra voda. Nije previše vjetrovito.“ Idila ne potraje jer u pomaganju vojsci prilikom spašavanja zaglavljene karavane Jeremiah nehotice oskvrne zemlju za sahranjivanje plemena Vrana što njegova žena i posvojeni sin plate životom. Taj razorni emocionalni vrhunac filma odrađen je s genijalnom odmjerenošću baš kao i suptilan prikaz troje ljudi koji postepeno postaju obitelj. Jeremiah je jako zavolio svoju Swan i Caleba i to je dokazivao djelima, a ne velikim riječima. Verbalna komunikacija svedena je na minimum pošto je dječak bio nijem, a žena pričala svojim, indijanskim, jezikom. Kasnije će Del Gue, kad se ponovno sretnu,  upitati Johnsona je li svo to vrijeme ostao s onom Indijankom, na što mu ovaj kratko odgovori: „Nije bila gnjavaža.“. Zbog nje je obrijao bradu da joj ne iritira kožu lica, pa čak i jeo njemu neukusnu hranu koju je spremala. Dječaka je učio loviti i klincu je postao uzor. Nakon što pronađe njihova mrtva tijela, Jeremiah sjedi u kolibi čitavu noć s očajem i bijesom u očima sve dok ga sljedeće jutro ne prene rzanje konja. Izađe do konja, pomiluje ga, postavi tijela sina i žene u krevet i zapali kolibu. Bez obitelji više nema ni dom. Prizor je toliko dirljiv i dojmljiv zbog izostanka tipičnog histeričnog jecanja i zapomaganja. Kad izraz njegova lica prerasta iz tuge u bol znamo da Jeremiah Johnson nikad neće imati ono što je došao pronaći u planine, duševni mir! Robert Redford čini tranziciju razočaranog vojnika u trapera, usamljenika u obiteljskog čovjeka, očajnika u osvetnika, nesposobnjakovića u pravog planinskog čovjeka, apsolutno uvjerljivom.

Jeremiah Johnson020

Slijedi duga i krvava osveta. Maestralno je izveden prizor u kojem Jeremiah ugleda ubojice svoje obitelji. Sjedeći na konju u svaku ruku uzme pušku, sjaše tako naoružan i bez ikakvog skrivanja kreće ravno na Indijance koji su zaprepašteni prizorom. Potamani sve osim zadnjeg kojeg pušta, zatim legne i zaspi među leševima palih neprijatelja dok se legenda o nemilosrdnom osvetniku širi. Koliko god Vrana Jeremiah pobio uvijek će ga jedan čekati u prikrajku spreman da mu oduzme život, no Indijanci poštuju svog neprijatelja. Slava jednog plemena proporcionalna je slavi njihovog suparnika. Tako da osvetnika ne napadaju grupno nego na njega kreću pojedinačno. Nakon nekog vremena Jeremiah ponovno stiže u Dolinu Vučjeg Repa gdje je posvojio sina. Ispred kolibe koju sada nastanjuje doseljenik Qualen s obitelji nalazi se grob ili neka vrsta spomenika kojeg su Vrane podigle svom žestokom neprijatelju. Taj grob/spomenik tumači se na razne načine. Neki zbog njega smatraju da je Jeremiah mrtav, dok drugi vjeruju da nikad neće umrijeti. To savršeno opisuje stanje u kojem se nalazi. Ni živ, ni mrtav. Zapravo, postojala je ideja da film završi prizorom u kojem se Jeremiah, nakon što se popne na sam vrh planine, smrzne i postane ledena skulptura, svojevrstan spomenik samome sebi. Zaleđenog trapera s početka filma „odglumio“ je Redfordov dvojnik da se suptilno nagovijesti takav završetak od kojeg se kasnije ipak odustalo.  Vrtlog nasilja od imena Jeremiah Johnson stvorio je mit, ali ovdje imamo demistifikaciju legendarnog nepobjedivog junaka jer je takvim postao izgubivši ono čemu je najviše težio, duševni mir,  što ga u startu čini gubitnikom. „Dan koji željno iščekuješ je dan koji je već izgubljen.“ Također, demistificira se pionirsko osvajanje teritorija američkog zapada bez ikakvog obzira prema kulturi naroda koji u toj zemlji obitava i od nje živi. Na tuđem teritoriju ponašaš se prema pravilima ljudi koji tamo obitavaju, koliko god tebi ta pravila bila bizarna. U suprotnom, moraš biti spreman platiti najvišu cijenu. Na samom završetku filma Jeremiah ugleda istog onog ratnika Vrana kojeg je susreo na početku svoje planinske avanture kada je bio neiskusan i nepripremljen na život koji si je namijenio. Iako su njegovo pleme i Jeremiah zakleti neprijatelji, indijanski ga ratnik pozdravlja dizanjem ruke. Znači li to da je krug nasilja zatvoren ili je ta gesta tek uvažavanje evolucijskog kruga tj. osobnog razvoja čovjeka koji, kad ga je Indijanac po prvi put ugledao, nije bio u stanju sebi pribaviti hranu ni ugrijati se, a sada je izrastao u pravog planinskog čovjeka, pa čak i mitskog ratnika?

Jeremiah Johnson023

Medvjeđa Pandža će kod ponovnog susreta upitati Johnsona da li je taj njegov napredak bio vrijedan svih nevolja koje su ga snašle, na što mu ovaj odvrati: „Kakvih nevolja?“  Jeremiah je postao surov poput planine koja je jedino s čim sada osjeća povezanost.  Uz glazbenu uvertiru, međučin i epizodnu konstrukciju priče dobili smo predivno snimljenu baladu o izolaciji, začaranom krugu nasilja i borbi protiv prirode. One vanjske, ali i one koja počiva unutar svakog čovjeka. Označava li pojam civiliziranost tek prividnu uglađenost jer što je to točno civilizirano kod engleskih bogataša koji skupo plaćaju indijanske skalpove kako bi njima ukrasili svoje londonske domove? Mnogo čemu nas je podučio Jeremiah Johnson. Možeš pobjeći od civilizacije, ali ne možeš pobjeći od pravila. Priroda također ima svoje zakone. Ako izoliraš dušu nikad nećeš biti istinski sretan. Sasvim je svejedno nalaziš li se u srcu divljine ili usred vreve civiliziranog svijeta ako nemaš duševni mir. Nemoguće je živjeti bez obveza prema ikome. Bez prilagodbe. Možda se ubrajate u one koje takve teme ne interesiraju, no svejedno možete iz ovog filma ponešto naučiti. Ako ništa drugo, onda barem kako se utopliti za hladnih noći na otvorenom. Mada koji to čovjek zdrava razuma nikad nije poželio pobjeći daleko od lažnog morala, ugnjetavačkih zakona, pa čak i religije? Nekamo gdje nema prepreka za hrabre i gdje su ptice jedini propovjednici. Na kraju, svi ljubitelji kvalitetnog stripa Jeremiahu mogu zahvaliti i na Kenu Parkeru. Autorskom dvojcu (Milazzo/Berardi) toliko se svidio film da im je poslužio kao osnovica za kreiranje tog prelijepog strip serijala izdavačke kuće Bonelli. Sydney Pollack i Robert Redford zajedno su snimili sedam filmova i postali jako dobri prijatelji. Pollack je u to vrijeme oformio prijateljstvo na daljinu i sa slavnim Stanleyem Kubrickom. Naime, redatelj je bio užasno zabrinut kako će se poetičan i ekscentričan dijalog Johna Miliusa uspješno adaptirati za europsko tržište. Prijatelj mu je nabavio Kubrickov broj jer je znao da takav perfekcionist ima popis svih ljudi koji mogu kvalitetno odraditi sinkronizaciju bez narušavanja duha izvornika. Pollack i Kubrick ostali su u kontaktu, ali osobno su se upoznali tek kad je Pollack prihvatio ulogu u Kubrickovom posljednjem filmu Eyes Wide Shut. Uz sjajnu režiju, izvrstan Miliusov scenarij kojeg je doradio Edward Anhalt, odlične glumačke izvedbe, lijepu glazbu skladatelja Johna Rubinsteina i fantastičan snimateljski rad Dukea Callaghana, Jeremiah Johnsona bez ikakve dvojbe možemo svrstati u kategoriju vrhunskih filmova!

Facebook Comments

One Response

  1. Mario Sremec

    Pogledao jučer na HTV-u (dobro da si stavio najavu da daju Jeremiaha:). Otkako sam, kao stariji, ‘otkrio’ Kena Parkera, pa preko njega saznao za Jeremiaha Johnsona, svim silama morao sam naći taj film. Naravno, bio sam oduševljen: traperi, planina, sloboda…
    Sada mi je peto gledanje, možda čak šesto, i Jeremiah dobro drži korak. I dalje odličan, pravi traperski film. Ipak ga ne stavljam na svoju listu najboljih vesterna svih vremena. Fali ona mrvica, mrvica više smisla, što je to zapravo Jeremiah Johnson? Što je to planinski čovjek, gorštak. Čovjek bježi od civilizacije, jer mu se zgadilo, laž, licemjerje, rat… odlazi na planinu, slobodan i postaje pravi čovjek, autentičan: sirov, nemilosrdan, okrutan… beštija. Nešto ne štima, nešto zapinje. Je li to put čovjeka? Znači, taj razvoj Jeremiaha Johnsona ima nešto problematično, nešto što ostavlja pitanje otvorenim.
    Kraj i jest otvoren, ali ne u ovom smislu: pa čovjek može i bolje. Ovdje kao da je izbor u onoj (čini mi se) Schopenhauerovoj, divljaci jedu jedni druge, civilizirani varaju. Prijevara, laž, rat, ne znaš ni protiv koga ni čemu, a na planini opet preživljavanje, osveta, okrutnost i jedeš sirovu jetru. Doduše, ima nekih momenata koji ublažuju ovu alternativu (susreti, obitelj, idila), ali to se brzo raspada i ostaje sirovi život kao preživljavanje i osveta.

    Nisam znao da je bilo ideje o drugačijem kraju, ali, po meni, to bi bio bolji završetak (i ta mrvica monumentalnosti koja bi mi stavila film na listu najboljih). Ne bi ni tada bilo potegnuto pitanje “pa može i bolje”, ali bi se zapečatila, zacementirala jedna mogućnost čovjeka, čovjeka koji je otišao u divljinu i postao nešto divlje, ali istovremeno postao sam svoj spomenik. Popeti se najviše, podići se gore i zalediti na vrhu, to bi bio najbolji dvosmisleni kraj. Pukovnik Kurtz u ledu.

    Reply

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.