Register
A password will be e-mailed to you.
KRADLJIVCI BICIKLA (Ladri di biciclette, 1948.)
ORIGINALNI NAZIV: Ladri di biciclette; REŽIJA: Vittorio De Sica; SCENARIJ: Cesare Zavattini; GLUME: Lamberto Maggiorani, Enzo Staiola, Lianella Carell, Gino Saltamerenda; SNIMATELJ: Carlo Montuori; GLAZBA: Alessandro Cicognini; TRAJANJE: 89 min.
OCJENA9.4
9.4OCJENA AUTORA
Ocjena čitatelja: (3 Votes)
9.9

ladri-di-biciclette001

Tog jutra ime Ricci napokon je prozvano ispred ureda za zapošljavanje u Val Melaini. Između okupljene mase muškaraca koji očajnički traže posao Antonio Ricci sretnik je koji ga je dobio. Lijepljenje plakata diljem Rima, dobar gradski posao. Postoji samo jedan uvjet, a to je posjedovanje bicikla, kojeg je Antonio nažalost morao založiti da prehrani obitelj. Već u prvim minutama svevremenskog klasika Kradljivci bicikla, redatelja Vittoria de Sice, svjedoci smo divnog obiteljskog odnosa Riccijevih. Antonio se jada ženi kako će najvjerojatnije morati prepustiti posao drugome jer je zadužio bicikl. Njezina refleksna reakcija je da skine posteljinu s kreveta koju je dobila kao miraz i založi ju da mogu otkupiti prijevozno sredstvo nužno za dobivanje posla. U tragikomičnom prizoru vidimo zaposlenika koji Marijinu posteljinu stavlja na vrh ogromne hrpe založenih posteljina koje se nižu sve do stropa. Antonijevo zapošljavanje je poput dobitka na lutriji i čitava je obitelj iznimno sretna. Sam Antonio uzbuđen je poput djeteta dan prije školskog izleta. Ponosno podiže Mariju na ulici kako bi provirila u zgradu gdje radi i vidjela da svi zaposlenici imaju svoj vlastiti veliki ormarić. Sin Bruno, od kojih šest godina i za svoju dob nevjerojatno odgovoran, ljuti se na zaposlenike zalagaonice kad primijeti da su oštetili Fides, bicikl njegovog oca. Ujutro Maria pripremi Antoniu i sinu užinu i divi se kako njezin suprug dobro izgleda u radnoj uniformi. Na odlasku otac i sin pozdrave Mariju s ogromnim iskrenim osmjehom na licima. Oni su idilična obitelj u nimalo idiličnom okruženju, poslijeratnoj Italiji u najvećoj recesiji. Sve što posjeduju je skučen stančić i jedni druge, što je njima, pogotovo sad kad glava obitelji zarađuje za kruh, sasvim dovoljno.

ladri-di-biciclette002

Sudba kruta nažalost prati našeg junaka i dobro organizirana skupina lopova krade njegov Fides već prilikom lijepljenja prvog plakata, Rite Hayworth kao Gilde. Antonio prijavi krađu policiji od koje ne dobije nikakvu pomoć već samo dobru dozu cinizma. Kolega pita kapetana radi li se o nečem ozbiljnom na što ovaj odvrati: „Samo bicikl.“ No za Antonia nije „samo bicikl“. Njemu je taj stari Fides sredstvo za život, neophodan da pruži svojoj obitelji krov nad glavom i hranu na stolu. Sreću zamjenjuje očaj. Antonio ne zna što da odgovori sinu kad ga upita za bicikl i ne usuđuje se vratiti kući jer ne može podnijeti ženine suze. „Proklet bio dan kad sam se rodio!“ ustvrdi u očaju. Kontrast prvih dvadesetak minuta filma koje su bile ispunjene nadom u bolje sutra. Čak i izvrsna nostalgična glazba skladatelja Alessandra Cicogninia dobiva dramatičniji i ozbiljniji ton. Svi planovi koje je Antonio imao za svoju ženu Mariju, sina Brunu i novorođenče ukradeni su mu zajedno s biciklom. Lopovi su mu oduzeli najvažniju stvar u životu, mogućnost da skrbi za svoju obitelj. Čovjek se jednostavno ne može pomiriti s takvom situacijom i nastaviti sa životom kao da se ništa nije desilo. Prioritet Riccia je pronaći lopove i vratiti bicikl. Mada morao pretražiti čitav Rim! A upravo je i grad Rim jedan od glavnih „likova“ Kradljivaca bicikla. Da Sica nam prikazuje ranojutarnje i večernje gužve oko tramvaja i autobusa, radnike koji biciklima putuju na posao, tržnicu Piazza Vittorio, prepunu nervoznih preprodavača koji se međusobno prepiru, sumnjive tipove poput onog koji dječaku želi kupiti zvono, gužvu, viku i galamu. Imamo susjede koji se zauzimaju jedni za druge, poput prijatelja koji pomažu Antoniju u potrazi ili rulje koja brani lopova kad ga junak filma konačno pronađe. Redatelj nas upoznaje s ljudima i gradom u iznimno turbulentnom vremenu nakon Drugog svjetskog rata.

ladri-di-biciclette003

Ladri di biciclette savršen je primjer talijanskog neorealizma. Režirao ga je Vittorio de Sica, jedan od najslavnije trojke tog pokreta (druga dvojica bila su Roberto Rossellini i Luchino Visconti). Nijednu od uloga ne igraju profesionalni glumci već naturščici. Redatelj je najprije sam odglumio većinu scena koju su novopečeni glumci zatim ponavljali. S tehničke strane film je izveden vrlo jednostavno. Nema bravura kamerom, ni određivanja tempa montažom. Film poput života teče svojim tokom. Ipak, budžet od 100 milijuna lira itekako je značajan za ono doba te Kradljivci bicikla usprkos svojoj jednostavnosti nije snimljen za malu lovu. Neke scene snimane su i sa šest kamera istovremeno. Upečatljiv prizor u kojem pada kiša snimljen je uz pomoć vatrogasaca koji su šmrkom lijevali vodu. Glavnu karakteristiku neorealizma najbolje opisuju riječi Cesarea Zavattinia (jedan od scenarista filma),Život kakav jest!“. Dakle, nema uljepšavanja, snima se na lokacijama, obrađuju se socijalne teme, montaža je neupadljiva i jednostavna. Prikazuju se obični ljudi, radnička klasa i njihovi svakodnevni problemi. Smatralo se da film kao medij doprinosi društvu prikazujući socijalne probleme naroda. Nakon što je dvadesetak godina Italija bila pod fašističkim režimom, neorealizam ujedno predstavlja i novi procvat talijanskog filma. I sam Benito Mussolini ulagao je u kinematografiju. Osnovao je Cinecittà, jedan od najnaprednijih filmskih studija onog doba. Pod sloganom “Il cinema è l’arma più forte” (Kinematografija je najmoćnije oružje) Mussolinijeva namjera bila je kroz film propagirati fašizam. Naravno, stvari su krenule posve drugačijim tokom, no film je oduvijek bio integralni dio talijanske kulture.

ladri-di-biciclette004

Iznerviran i na rubu pameti, Antonio ošamari sina Brunu nakon što mu ovaj proturječi. Dječak se jako uvrijedi i udalji od oca uz prijetnju „Tužit ću te mami kada dođemo kući.“ . Nekoliko trenutaka kasnije čuje se vika da se dječak utapa u rijeci. Antonio je prestravljen jer pomisli da je Bruno taj nesretnik. Lamberto Maggiorani izvrsno „nosi“ film. Nikad prije nije glumio niti će kasnije imati značajnu filmsku karijeru. Navodno je redatelju morao obećati da se neće posvetiti glumi jer je de Sica smatrao da će nerijetko okrutan filmski svijet loše pasti tako jednostavnoj i dobroj osobi, no svojom interpretacijom Antonia Riccija darovao nam je najidiličniju očinsku figuru sedme umjetnosti. Puno jaču čak i od Peckovog Atticusa Fincha iz Mulliganovog To Kill a Mockingbird koji se često spominje kao utjelovljenje savršenog oca. Olakšanje na licu kad se uvjeri da njegov sin Bruno nije u opasnosti ili momentalno kajanje nakon što udari dječaka savršeno su odglumljeni od strane Maggioranija. Da se iskupi za svoju naglu i grubu reakciju Antonio odluči sina počastiti ručkom. Odvede ga u otmjeni restoran, dozvoli mu da pije vino i indirektno traži njegov oprost. Dirljiva scena u kojoj objašnjava sinu svoju računicu jedan je od vrhunaca filma. „A baš nam je dobro bilo krenulo. 12 tisuća redovite plaće. Plus 2.000 od prekovremenih, plus obiteljski dodatak… Što želiš više? Bolje ne može. I sad bi se jednostavno trebao pozdraviti sa svim tim? E pa neću!“ Antoniju je potrebno sinovljevo odobravanje jednako toliko, ako ne i više, koliko Bruni očevo osiguravanje donekle pristojnih životnih uvjeta. Čak ni okrutno tužan završetak filma ne može okaljati ili oduzeti titulu savršenog supruga i oca Antoniju Ricciu.

ladri-di-biciclette005

Potraga našeg junaka vodi kroz najfrekventnija mjesta grada: tržnicu, crkvu, bordel. Tokom potrage Antonio čak posjeti vidovnjakinju. Istu onu zbog koje je ranije ismijao ženu jer ju je posjećivala i vjerovala joj. Očajna vremena natjeraju čovjeka da traži nadu na najčudnijim mjestima. Komična scena u kojoj vidovnjakinja mladiću, koji šmrca s tužnim izrazom na licu, odgovori: „Ružan si, sinko. Jako ružan! Puno je žena na svijetu. Kopaj i sadi na drugom polju! Siješ, no ništa ne žanješ. Shvaćaš? Ona te ne voli. Zaboravi ju.“ predstavlja kratki predah od ozbiljne situacije u kojoj se našao junak filma. Ima nekoliko takvih prizora koji prikazuju komične epizode života depresivnog naroda i pokazuju nam da s vremena na vrijeme potlačen čovjek ipak uživa u ponekim sitnicama. Igrom slučaja Antonio naleti na kradljivca Fidesa, baš kao što mu je vidovnjakinja rekla: „Ili ćeš ga pronaći odmah ili ga više nikad nećeš vidjeti.“ Prati lopova do stana i suoči se s njim. Lopov odglumi napadaj i rulja se okomi na Antonia optužujući ga za klevetu. Opet imamo junaka filma izoliranog, posve samog protiv svih. Ranije u filmu scena je u kojoj se Antonio i Bruno sklanjaju s kiše i okolo njih okupe se njemački hodočasnici koji pričaju međusobno, no dvojac ih ne razumije. Dobivamo dojam kao da ne pripadaju u to okruženje. No, da li oni ne shvaćaju okolinu ili okolina ne shvaća njih? Skromne ljude koji samo žele pošteno živjeti, bez čeka socijalne pomoći koji ponižava poštenog radnika. Policija opet nije od pomoći jer Antonio nema nikog da posvjedoči u njegovu korist na sudu. Junak filma je prevaren i opljačkan, sam protiv rulje i ne preostaje mu drugo nego da podvije rep. U trenutku najvećeg očaja Antonio gleda redove bicikala ispred stadiona i ukrade jedan iz prazne uličice. Primijete ga, te je nakon kratke potjere ulovljen. Razjarena ga svjetina šamara pred očima uplakanog sina i vode ga prema policijskoj postaji, no vlasnik bicikla sažali se nad našim junakom te ga puštaju.

ladri-di-biciclette006

Dok koračaju prema kući sin pruža ruku Antoniju kojem naviru suze na oči. Ako plačete na tužne završetke, na kraju Ladri di biciclette ćete ridati. Da je film završio Antonijevim uhićenjem ne bi bio upola tužan koliko ga čini kraj koji smo dobili. Otac kojemu dovikuju „lijep primjer daješ sinu, stidi se“ zaputio se kući u stan 1, bloka H naselja Val Melaina bez ičega, bilo kakve utjehe za svoju ženu koja ga čeka s novorođenčetom. Dopustio je sinu kojem treba biti uzor da ga vidi u najnižem izdanju i ipak dječak mu pruža ruku jer shvaća razlog očevog sramotnog čina. Mnoge stvari nisu dopuštene ili moralno ispravne, no neke od njih ipak se mogu opravdati. Da Sica je rekao: „Izgubio sam sav novac na tim filmovima. Nisu bili komercijalni, no drago mi je što sam ga izgubio na taj način jer kao suvenir svog života imam filmove poput Umberto D. i Kradljivci bicikla.“ Vjerujte mi na riječ, divni su suveniri De Sicinog života…zapravo ne, nemojte mi vjerovati, bolje provjerite sami!

 

 

 

 

Facebook Comments

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.