Register
A password will be e-mailed to you.

revenantSa 12 nominacija i 3 osvojene nagrade Oscar, film Povratnik (The Revenant, 2015.) potvrdio je uspješan start, budući da ga je publika lijepo dočekala.

U ovome prikazu nećemo se detaljno baviti Povratnikom, jer se ionako dosta pisalo o filmu. Više-manje je ono najbitnije poznato, Leonardo DiCaprio je napokon dobio Oscara, medvjed nije, ali se scena sa medvjedom prepričava, a tu su i veličanstvene slike šumskih i snježnih pejzaža. (Kažu neki, mrvica previše tih meditativnih scena, pa navodno pada «tempo»).

No, ono što nas ovdje najviše zanima, perspektiva koja se otvara, jest Povratnik kao traperski film.

Pitanje glasi: što je to traperski film? I, postoji li nešto takvo kao traperski film?

Primjer filma Povratnik, štoviše, veliko zanimanje i gledanost te uspjeh, sve to govori da nešto takvo što bismo mogli nazvati traperski film – postoji. Međutim, ako pokušate naći taj pojam u stručnoj filmskoj literaturi, definiciju ili možda utvrđeno kao žanr, naći ćete se u poteškoćama. Nema «traperskog žanra»; primjerice, itekako relevantna (štoviše, vrlo vrijedno djelo) Filmska enciklopedija nema takvu jedinicu, pa zapravo ne spominje traperski film ni kao podžanr, iako, recimo, unutar vesterna «prepoznaje» psihološki, obiteljski, politički itsl. vestern. Nećemo bolje proći ni u bespućima interneta, «google» ne izbacuje taj žanr, premda će prepoznati neke određene filmove kao traženi podatak. Drugim riječima, nalazimo se u čudnoj situaciji: kada gledamo Povratnika, nekako već na prvu znamo (ili vidimo) da je to traperski film, «google» će također naći neke pogotke, prepoznat će određeni film kao traperski, a, s druge strane, navodno ne postoji takav žanr, a niti definicija što bi to bio traperski film.

Pokušat ćemo, stoga, malčice rasvijetliti temu.

Ako je točno da mi, gledajući Povratnika, znamo kako je tu riječ o traperskom filmu, onda treba vidjeti po čemu mi to znamo. Prvo što nam se nameće je specifično okružje, vrijeme i mjesto radnje, likovi, tj. ljudi kako su prikazani u filmu. Svakako nam upada u oči da se ne radi o nama svakidašnjem iskustvu, o zgradama, ulicama, asfaltu, onome gradskom, o civilizaciji, već je prostor šuma, divljina. Pojavljuju se Indijanci te znamo da je riječ o prošlosti Sjeverne Amerike. Naravno, u jednom širem smislu, nama je prikazano poznato kao pripadno vesternu. Vestern je itekako popularan, masovno poznat žanr, iako je odavno prošlo njegovo zlatno doba. No, ovdje nedostaje najprepoznatljivija ikona vestrena – kauboj. Nema kauboja, po komu smo, uostalom, i zvali te filmove – kaubojski. Konja ima, ima oružja, no, ljudi nisu odjeveni kao oni naši kauboji koje smo gledali kao klinci. Ovi ljudi izgledaju ovako:

 

To je traper.

Ako je kauboj zaštitni znak kaubojskog filma iliti pravog vesterna, onda možemo reći da je traper ono po čemu prepoznajemo traperski film. Traper je onaj koji postavlja zamke da bi ulovio životinju, uglavnom krznaša. Traperi su lovci koji love krznene životinje, naročito dabrove, poradi njihova krzna. Upravo ovu situaciju, dakle tipsku, imamo u filmu Povratnik. Ona nas uvodi u film i zbog toga ga mi odmah prepoznajemo kao traperski film.

 

Dakle, čini nam se očitim da postoji nešto po čemu lako raspoznajemo određenu značajku nekog filma. Određuje li se žanr u filmskoj teoriji baš po tome, ikonografski, to je sad drugo pitanje, međutim, ne može se poreći da i ikonografski elementi igraju važnu ulogu (a svakako u recepciji, gledatelji najbrže i najlakše prepoznaju žanrove baš po svojstvenim ikonografijama).

Ako sada potražimo naznačenu ikonografiju, dakle, lik trapera u filmovima, pokazuje se da postoje takva filmska ostvarenja. O jednom, mogli bismo reći, paradigmatskom ili baš pravom traperskom filmu, pisao je nedavno Goran – Jeremiah Johnson (1972.).

I tu dolazimo do problema. Ako film Jeremiah Johnsom možemo smatrati pravim traperskim, primjećujemo da se on na jednoj bitnoj razini unekoliko razlikuje od Povratnika, a poprilično od filma The Big Sky (1952.). Poveznica u ova tri filma postoji, to je ona naša ikonografska značajka, lik trapera, ali idejno se oni razilaze gotovo do suprotnosti. Izgleda da je upravo zbog te okolnosti izostalo teoretsko osmišljavanje žanra. Jer, kako je pokazao u eseju Kratka poetika vesterna, Ante Peterlić određuje vestern temeljem (između ostalog) onoga što zove građom vesterna. Građu pak vesterna raščlanjuje u smislu onoga što je gore spomenuto kao «idejno se razilaze». Prema Peterliću, vestern je takav film u kojem je ideja jasna i upravo je njena izgradnja to što vestern čini vesternom. A to je «univerzalna potreba za afirmacijom pouzdanih principa i konačnih vrijednosti, vjera u pojedinačne čine koji dobivaju opću vrijednost i adoracija junaka, onoga koji je spreman bitno se odrediti i svoju odluku pretvoriti u djelo.» Pouzdani principi i konačne vrijednosti jesu ovdje prijateljstvo, obitelj, povjerenje u te institucije, a junak mora raditi izbor između dobra i zla (i naravno, izabrati Dobro) te takvim svojim izborom omogućuje i održava te institucije, što sve čini «opću vrijednost». Svi važniji vesterni imaju baš takvu građu: Stagecoach, My Darling Clementine, Red River, Shane, High Noon itd.

Naravno, taj pristup isključuje neke poznate filmove iz žanra, Butch Cassidy and the Sundance Kid ili The Good, the Bad and the Ugly, ili kako kaže Peterlić, oni tek «dodiruju žanr». Vesterni ne bi bili filmovi sa tematikom američkog građanskog rata, meksičke revolucije, ratova sa Indijancima, špageti-vesterni, pa oni koji su se pojavili u sedamdesetima, tzv. antivesterni itd.

E sad, vestern si može priuštiti taj tip rigidnosti. Pogledamo li onaj djelomični niz «pravih vesterna» (a tu se može pridodati još 20-30 filmčina), svakako ostaje dobro jezgro velikih i uspjelih filmova.

Traperski film ipak nije u tako lagodnoj situaciji.

Prvenstveno zato što traperskih filmova ima vrlo malo. Kada uzmemo kao odrednicu tih filmova lik trapera ili lovca koji se kreće šumskim prostranstvima u područjima gdje nema izgrađenih institucija, gdje je on, takorekuć, prvi čovjek koji prodire u tu divljinu, onda, s jedne strane, možemo reći da postoje takvi filmovi, a s druge, da ih praktički gotovo sve možemo nabrojiti. Nema mnogo filmova koji se bave baš tom i takvom specifičnom građom. Također, pronalazimo ih u dužem vremenskom rasponu, a ne, kao primjerice, «pravi vestern» koji je smješten unutar desetljeća, pa skoro da čini školu. Ako želimo izdvojiti nešto takvo kao traperski film, onda smo prisiljeni uzeti i one iz pedesetih godina prošlog stoljeća, kao i prošlogodišnji film Povratnik. To je ogroman vremenski raspon, u kojemu su se izmijenila razna društvena shvaćanja, odnosi, ono što zovemo «duh vremena». Zbog toga i ne može biti onakve idejne osnove traperskog filma kakvu Peterlić pronalazi u vesternu.

The-Trap-1966

Iako ne predstavlja konačan ili potpun popis traperskih filmova, sljedeća lista može poslužiti kao čvrsta osnovica. Tu bi spadali:

pedesete godine – Across the Wide Missouri (1951.), The Big Sky (1952.), The Last Frontier (1955.),

šezdesete – The Trap (1966.),

sedamdesete – Man in the Wilderness (1971.), Jeremiah Johnson (1972.), The Life and Times of Grizzly Adams (1974.),

osamdesete – The Mountain Men (1980.),

te sada poznati i aktualni The Revenant (2015.).

U svim ovim filmovima «građa» jesu lovci koji prodiru ili odlaze u neistražena prostranstva Sj. Amerike početkom 19. stoljeća, ali je izgradnja priče drugačija, ponegdje i potpuno oprečna. Filmovi iz pedesetih su bliži onom pravom vesternu profesora Peterlića, a promoviraju zajedništvo, pionirstvo i svladavanje divljine da bi «pustinju pretvorili u vrt», drugim riječima da bi udarili temelje civilizaciji iliti izgradnji američkog društva. Tu su traperi slobodnjaci, koji vole otvorene horizonte, šume, rijeke i planine, ljudi čvrstog kraktera koji poštuju utvrđeni moralni kodeks. Ali oni nisu takvi slobodnjaci koji bi bili otuđeni društveni atomi, razočarani u društvo, pa se izoliraju izvan uređenog svijeta i traže sami sebe. Ako i ima takvih natruha u odabiru samotnjačkog, slobodarskog života, te se natruhe ne razrađuju, već se u prvi plan stavlja pionirski duh tih ljudi, koji su slijedeći vlastitu prirodu i zajedničkim udruživanjem prvi savladali prepreke, nepoznate rijeke, neprohodne planine i time otvorili put novim naraštajima, koji su kao doseljenici izgradili civilizaciju. Howard Hawks je to pregnantno izrazio u svom filmu The Big Sky:

«Bilo je ljudi koji su prvi prešli prerije i planine, prvi našli zlato, srebro, bakar, prvi su zasijali pšenicu, prvi sagradili naselja.

… i tako za budućnost osvojili novu zemlju, veliki sjeverozapad.»

big sky

Naprotiv, u sedamdesetima se potpuno mijenja priča. Sada lovac odlazi u planinu, jer je razočaran u civilizaciju. Promatra se priroda, vječno kruženje, nalazi se smisao u jednom naturalizmu, a životinje, biljke i ljudi imaju svoje mjesto: traper promatra sklad i uklapa se u takav tijek života. On je slobodan, ali ne apsolutno, nego prihvaća i priznaje zakone prirode. Postaje prirodni čovjek i kao takav smatra se slobodnim. Temeljni film takve filozofije je Jeremiah Johnson.

Dakako, ideja koja ovdje nosi priču proizlazi iz novog duha vremena, iz društvenih previranja, hipi pokreta i kontrakulture. Također iz nedavnog iskustva vijetnamskog rata i krize koja je potresla Ameriku.

Koliko god se ideja filmova o traperima u sedamdesetima razilazila sa starom postavkom o pionirima koji «osvajaju veliki sjeverozapad i izgrađuju američku naciju», pa bila ona i pomalo banalno prikazana poput harmonije srnice, livade i cvijeća kao u Grizzlyju Adamsu, ipak su ti filmovi naglasili jedan bitan element u onome što mi ovdje hoćemo ustanoviti kao traperski film. Lovac koji odlazi na planinu ili u divljinu, iznad svega vrednuje slobodu. Traper voli slobodu, a neistraženo prostranstvo mu upravo pruža tako nešto. Pošavši od Jeremiaha Johnsona, možemo bolje uočiti da oni stariji filmovi, pa i Hawksov koji toliko inzistira na zajedničkom pothvatu, također sadrže element slobode. Jer, pioniri koji polaze na plovidbu Mississippijem, prije svega žele neovisnost, žele sami odlučivati o trgovini i zapravo se priča gradi oko sukoba družine trapera sa krznenom industrijom. U filmu The Last Frontier slobodni lovci kontrastiraju se sa vojskom. Znači, uvijek je u pitanju neovisnost, kontra sustava.

Vojna utvrda kao smetnja i novi zakon traperskoj slobodi u filmu The Last Frontier

utvrda2

Stoga bismo, na kraju ove rasprave, mogli reći da bi građa traperskog filma bila prikazivanje lovca u nenastanjem području, a bitni zajednički element različito građenih priča je ljubav prema slobodi i želja za neovisnošću.

Ova pak je sloboda bitno ambivalentna: jednom se preko nje promovira pionirski, neustrašivi duh koji svjesno ili nesvjesno služi izgradnji društva, a drugi put se bježi iz istog tog društva. Jednom sloboda služi integraciji, a drugi put dezintegraciji. Pioniri osvajaju veliki sjeverozapad, junak u filmu The Last Frontier prelazi put od trapera, skauta pa do narednika i tako prevladava «divljaštvo» te postaje «pravi Amerikanac». Jeremiah Johnson ima, međutim, sasvim suprotan put: od vojnika do trapera.

Utvrdivši donekle građu i našavši bitan element u isticanju slobode, spomenut ćemo nekoliko filmova koji su bliski traperskom filmu. Kako ih zaista ima malo, svaki film dobro dođe onima koji se zanimaju za tematiku (a ja svakako spadam u takve). Ne prikazuju život lovca, ali također imamo čovjeka u divljini; samo što se ovoga puta radi o susretu sa indijanskom kulturom. Bijeli čovjek upoznaje drugačiju kulturu i mijenja se, shvaća slobodu i neovisnost: A Man Called Horse (1970.) i Dances with Wolves (1990.) (doduše, u nastavku Čovjeka-Konja ima trapera i krzna, premda je naglasak na indijanskom načinu života).

Film poznatog Akire Kurosawe Dersu Uzala (1975.) mogli bismo nazvati pravim traperskim, s tom razlikom što se ne radi o Sj. Americi, već o sibirskim prostranstvima. U svakom slučaju, riječ je o izuzetnom ostvarenju i još jednom «oskarovcu» među traperskim filmovima.

Možda je to dobra prilika da postavimo pitanje: kako to da nema više filmova o traperima? Ako su čak dva, od tih koje možemo izbrojiti na prste, osvojili prestižne nagrade, ako je tematika prikladna za lijepe fotografije i pejzaže, ako je naposljetku The Revenant pokazao da može biti aktualan i vrlo popularan, nema nikakvog razloga da ostanemo na tako mizernom broju. Snimite još kojega, gospodo.

man horse

 

Facebook Comments

O autoru

Povezani sadržaji

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.