Register
A password will be e-mailed to you.
PLAĆENIK (Il mercenario, 1968.)
ORIGINALNI NAZIV: Il mercenario; REŽIJA: Sergio Corbucci; SCENARIJ: Luciano Vincenzoni, Franco Solinas, Sergio Corbucci; GLUME: Franco Nero, Tony Musante, Jack Palance, Giovanna Ralli, Franco Giacobini; SNIMATELJ: Alejandro Ulloa; GLAZBA: Ennio Morricone, Bruno Nicolai; TRAJANJE: 106 min.
OCJENA7.5
7.5OCJENA AUTORA
Ocjena čitatelja: (2 Votes)
6.7

il mercenario 002

Dobre su šanse da nikad niste čuli za Plaćenika. Možda vam ni ime Sergio Corbucci ne govori puno,  ali sasvim ste sigurno čuli skladbu L’Arena Ennia Morriconea (ako nigdje drugdje onda u Tarantinovim Kill Bill Vol.2 i Inglourious Basterds) koju je skladao upravo za ovaj film. Bio jednom žanr popularno nazvan špageti vestern! Sergio Leone snimio je 1964. Za šaku dolara svojevrsni remake Kurosawinog Yojimba i pokrenuo lavinu talijanskih vesterna. Ipak film koji je najviše popularizirao žanr, iako inferioran vesternima Sergija Leonea, je Django snimljen 1966. pod redateljskom palicom Sergija Corbuccija s Francom Nerom u naslovnoj ulozi. Django počinje prizorom u kojem naslovni lik pješači blatom vukući za sobom lijes. Talijani su u ušminkani američki žanr uveli naturalizam. Prljavština koja je sasvim sigurno bila dio Divljeg zapada skoro nikad nije bila sastavni dio američkog vesterna. Talijani su to promijenili. Nasilje je puno izraženije. Obračuni krvaviji. Vestern je postao drugačiji, brutalniji i ponovno popularan (šezdesetih godina Amerikanci su već polako otpisali žanr). Američki United Artists ponukan uspjehom Leonovih vesterna sufinancirao je nekoliko talijanskih filmova žanra. Među njima i Plaćenika Sergija Corbuccija. James Coburn, koji je postao tražen nakon financijskog uspjeha filma Our Man Flint trebao je odigrati naslovnu ulogu, a Franco Nero meksičkog revolucionara. Problem je nastao kad su obojica tražila da budu kreditirani prvi na špici. Corbucci je dao prednost Neru i Coburn je ispao iz igre. Naslovni junak promijenio je nacionalnost. Više nije bio Amerikanac, nego doseljenik iz Poljske da se opravda naglasak glavnog glumca. Kao i u Djangu Nerov lik obožava koristiti strojnicu koja je na neki način redateljev zaštitni znak koliko i glumčev. Koriste ju i u Plaćeniku  tematski vrlo sličnom filmu Vamos a matar, compañeros.

il mercenario 001

„Dobro pričaš, poput svećenika ili prvoklasnog prevaranta.“

Dakle, Franco Nero je Sergei Kowalski zvan Poljak. On je plaćenik, što praktički znači da ne radi apsolutno ništa ako za to nije dobro plaćen (200 dolara tjedno plus troškovi, unaprijed). Uz to ima gadnu naviku paliti šibicu na koži najbliže mu osobe u trenutku kad ga uhvati volja za pušenjem. Uvijek je hladne glave bez obzira na grmljavinu eksplozija i frcanje metaka. U salunu natjera varalicu na kartama da proguta kockice uz čašu mlijeka i napomenu da ih više ne upotrebljava ako mu ih probava vrati nazad! Ukratko radi se o tipu s kojim se ne treba šaliti. Igrom slučaja upozna Paca Romana čovjeka koji je na granici između običnog lopova i revolucionara. Roman ga unajmi da mu pomogne voditi njegove neiskusne pobunjenike (Dvanaest apostola Paca Romana) u borbi za slobodni Meksiko. Na putu im osim vojske koju predvodi oholi pukovnik Alfonso Garcia stoji i Curly, bogataš koji se želi dočepati srebra iz rudnika. Curly je ona vrsta najgoreg gada koji prije ubojstva žrtvu ispituje ima li ženu i djecu i uvijek se prekriži nad tijelima jadnika koji su mu stali na put. Ulogu je odigrao Jack Palance koji je bio gad i u slavnom Shaneu Georgea Stevensa. Palance je karizmatičan glumac i vrlo je dobro odigrao moćnog pokvarenog bogataša, no ipak ga zasjenjuju sjajni Leoneovi negativci Gian Maria Volonté (posebice u For a Few Dollars More), Lee Van Cleef (The Good, the Bad and the Ugly) te Henry Fonda (Once Upon a Time in the West). Meksičkog revolucionara je naposljetku odigrao tada sasvim nepoznat glumac Tony Musante čime su producenti uštedjeli dosta love. Musante je izvrsno odradio ulogu i osigurao si nekoliko zanimljivih projekata u budućnosti. Lijepa Giovanna Ralli utjelovila je Columbu. Ženski likovi, osim u rijetkim slučajevima poput Once Upon a Time in the West nisu pamtljivi ni previše zanimljivi u vestern žanru. Columba je malo iznad tog bezličnog karaktera ali je podređena, baš kao i lik Claudie Cardinale u Bilo jednom na Divljem zapadu muškim likovima. Musanteov lik u jednom prizoru izjavi: “Mislim da su žene koje razmišljaju opasne.“ Možda su scenaristi smatrali da je Divlji zapad dovoljno opasan i bez detaljne karakterizacije rijetkih ženskih likova.

il mercenario 003

„Uzimati od bogatih da bi se dalo sirotinji nije baš popularno među bogatima.“

Pošto većina glumaca nije znala engleski praksa je bila da se talijanski vesterni sinkroniziraju. Naravno, neke fraze duže se izgovaraju na talijanskom nego na engleskom (ili obratno) pa da bi se zvuk podudarao sa slikom scenarij je, ovisno o jeziku kojim glumac priča, morao biti prilagođen. Tako primjerice u sceni kad Curly pita umirućeg revolucionara za lokaciju Paca i Poljaka ovaj u engleskoj verziji odgovara: „Goni se u pakao!“, dok u talijanskoj ironično izusti: „Otišli su na kavu, gade!“ Scenarij je uglavnom napisan od strane Luciana Vincenzonia i Franca Solinasa. Vincenzoni je napisao Leoneove Za šaku dolara, Dobar, loš, zao & Za šaku dinamita te Petronijev Da uomo a uomo sa Lee Van Cleefom. Solinas je radio na A Bullet for the General Damiana Damiania i La Resa dei conti Sergia Sollime. Sve odreda jaki filmovi žanra pisaca ljevičara i simpatizera Meksičke revolucije. Corbucci je imao prijateljski odnos sa svim suradnicima na filmu. Bio je praktičan redatelj. Franco Nero sjeća se da mu je jednom prilikom predložena bolja lokacija ali bi snimanje zahtijevalo da se ekipa popne na oveću planinu, pa je Corbucci odgovorio: „Jednostavnije će sasvim dobro poslužiti.“ Vjerojatno je iz istog razloga uspio uvjeriti Jacka Palancea da se skine do gola u prizoru kad ga Paco i Poljak posrame. Nitko od ekipe nije vjerovao da će se redatelj usuditi tražiti to od glumca na kojeg su gledali sa strahopoštovanjem. Ipak, Nero je izjavio da iako je imao opasnu pojavu Palance je privatno bio jako drag i osjećajan čovjek koji je između snimanja pisao pjesme. Scenografija je izvrsna. Talijanski vesterni snimani su uglavnom u Španjolskoj koja geografski uspješno „glumi“ Divlji zapad.

il mercenario 05

Postati idealistom najkraći je put do groblja.

U areni za borbu bikova nastupa Paco Roman revolucionar koji je postao klaun sa zadatkom zabavljanja publike nakon borbi. Curly ga je pronašao i nakon što publika napusti tribine dolazi ga ubiti sa dvojicom pomagača. Jedan gledatelj je ipak ostao,  Sergei Kowalski znan kao Poljak. On će se pobrinuti da dvoboj bude ravnopravan. Upuca Curlyeve pomagače kojemu, kao i Pacu, daje pušku sa samo jednim metkom. Dvoboj može početi. Prizor podsjeća na završni dvoboj iz Leoneovog For a few dollars more samo sa lakrdijaškim pristupom. Curly upuca Paca koji ranjen pada na pod. Kovrčavi pobjednički diže pušku uvis sa osmjehom na licu. Odjednom se ukoči, osmjeh se pretvara u bolni grč, pogleda prema prsima na kojima ima zataknuti kicoški bijeli karanfil iz kojeg poteče krv. Paco Roman bio je precizniji strijelac. Scena bi u rukama nevještog redatelja izgledala komično, no Corbucci ju je izveo maestralno. Uz dodatak Morriconeove (u suradnji sa Brunom Nicolaijem) L’Arene radi se o jednom od najupečatljivijih vestern dvoboja ikad snimljenih. Osim dvoboja ima još nekoliko sličnosti između Corbuccijevog Plaćenika i filmova Sergija Leonea. Sve su to tipični prizori žanra u kojem većina filmova reciklira temu potrage za zlatom, osobne osvete ili borbe protiv ugnjetavača sa dodatkom sarkastičnog humora i britkog dijaloga („Nikad ne okreći leđa čovjeku u čije si džepove netom zavukao ruku!“). Jedni više, drugi manje uspješni, no Il Mercenario sadrži sve klišeje koji su savršeno uklopljeni u priču što ga čini još boljim filmom. Primjerice, na samom je početku filma prizor u kojem radnici iz rudnika jedu grah i Paco nađe crknutog guštera u ručku. Pošto je čuo da ih se tretira isto kao gazde (mada se oni zapravo goste uz zvukove Verdijeve La donna è mobile) odlazi naoružan do šefa Garcie i prisili ga da proguta guštera. Tu je i scena u kojoj su žedni revolucionari bez sline u ustima prisiljeni isprazniti čuturice i gledati kako se Poljak improvizirano tušira jer mu je vruće, a njegove potrebe su važnije od bilo čijih prema ugovoru koji je sastavio i koji je Roman morao potpisati. Na kraju filma Paco Roman shvati da nije dovoljno osloboditi ljude, nego treba i ostati uz njih da ih se zaštiti. Naučio je da je revolucija mnogo više od „ubiti šefove i uzeti im lovu“ i dokazao da se banditi poput njega ipak ne mogu naći bilo gdje. Odbio je mogućnost dobre zarade u mogućoj Roman & Kowalski kompaniji i ostao služiti narodu.

il mercenario 004

Zbogom Paco, nastavi sanjati ali sanjaj otvorenih očiju!

U deset godina, snimljeno je oko 850 špageti vesterna. Uglavnom loših! No, tih godina kad je talijanska kinematografija bila u krizi zahvaljujući hiperprodukciji špagetija zaposlilo se 30 000 ljudi u filmskoj industriji. Među njima i nekoliko imena bivše jugoslavenske kinematografije kao što je Dragomir ‘Gidra’ Bojanić. Zahvaljujući ponajviše Leoneu, Corbucciju, Solimi, no i nekim izvrsnim „izletnicima“ u žanr poput Roberta Hosseina sa jako dobrim Une corde, un Colt (poznat pod naslovom Groblje bez križeva) čovjek bi mogao doći do zaključka da su Talijani potukli Amerikance u njihovom žanru. Takav zaključak bi, naravno, bio sasvim pogrešan. Snimljeno je više kvalitetnih američkih vesterna, ali i Talijani su žanru darovali nekoliko istinskih remek-djela. Il Mercenario nije najbolji špageti vestern, nije čak ni najbolji Corbuccijev vestern (ta čast pripada Il Grande Silenzio), ali je zabavan, izvrsno režiran i montiran film sa nezaboravnim soundtrackom. Kao što je Eugenio Alabiso, montažer nekih od najboljih filmova žanra, izjavio: „Tisak ih je nazvao špageti vesternima. Na sreću pravimo izvrsnu paštu u Italiji“. Za ljubitelje žanra, ili one koji će to tek postati, Il Mercenario je nezaobilazan film.

Facebook Comments

One Response

  1. Mario Sremec

    U procesu sam izrade rang-liste vesterna, pa već neko vrijeme ponavljam one čuvenije. Uključio sam u “materijal” i najpoznatije špagetije te sam tako pogledao Plaćenika.
    Prije 10 godina volio sam ovaj film… sada pak, što reći. Prošla je “egzotičnost” špagetija naspram klasičnog ili općenito američkog vesterna. Još više odmaže gledati ih u ravni sa velikim filmovima, jer američki vestern daje neke od najvećih filmova uopće.
    Plaćenik, u tom kontekstu, izgleda smiješno. Radi se o priči bez priče, radnja gotovo da ne postoji, a događanja su skup nepovezanih scena čija je funkcija jedino dopadljivost na razini dosjetke. U tom smislu ima nekoliko dobrih fora, ali presuda danas mora glasiti: neozbiljno.
    Plaćenik (a i svi ostali koje sam ponovio, uključivši legendarne Za šaku dolara i Za dolar više, premda su ovi mrvicu bolji) se izvrsno uklapa u Turkovićevu tezu da je “fabula talijanskih vesterna samo izlika za film”; oni se samo igraju, dok veliki američki redatelji vjeruju – to je ključna razlika.
    No, u ime dobrih starih zaigranih vremena, dajem Plaćeniku milosrdnih 5,5.

    Reply

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.