Register
A password will be e-mailed to you.
PLAVI ANĐEO (Der blaue Engel, 1930.)
ORIGINALNI NAZIV: Der blaue Engel; REŽIJA: Josef von Sternberg; SCENARIJ: Carl Zuckmayer, Karl Vollmöller, Robert Liebmann; GLUME: Emil Jannings, Marlene Dietrich, Kurt Gerron, Rosa Valetti, Hans Albers; SNIMATELJ: Günther Rittau; GLAZBA: Franz Waxman; TRAJANJE: 104 min.
OCJENA8.3
8.3OCJENA AUTORA
Ocjena čitatelja: (3 Votes)
7.9

 

blaue-engel001

Der blaue Engel iznimno je značajan film. Radi se o prvoj suradnji redatelja Josefa von Sternberga i njegove muze, glumice Marlene Dietrich. Također to je jedan od prvih njemačkih zvučnih filmova što se osjeti na najpozitivniji način. Svaki je zvuk, bilo da se radi o kukurikanju pijetla, zvižduku vlaka, zvonjavi zvona ili pak mijaukanju mačke u mračnoj uličici, efektno iskorišten i lijepo upotpunjuje redateljevu slikovnu izražajnost. Priča je vrlo jednostavna. Autoritativan profesor odluči izvršiti inspekciju kabareta Plavi anđeo zbog uvjerenja da tamošnja glavna atrakcija Lola-Lola srozava moral njegovih učenika. Igrom slučaja on se zaljubljuje u tu kabaretsku zabavljačicu, uzme ju za ženu, žrtvuje svoj društveni položaj i na vlastitoj koži osjeti koliko nisko zapravo moral može pasti. Znači, tragičan je završetak neminovan što nam i najavljuje scena upoznavanja s profesorom u kojoj on fućkanjem pokušava izazvati reakciju ptičice u krletki za koju se ispostavi da je uginula pa je gazdarica  mrtvo hladno ubaci u užarenu peć uz komentar: „Ionako je odavno prestala pjevati“. Koliko god tmurna situacija postala film je od samog početka pa do kraja ispunjen suptilnim humorom. Humor je zapravo jedino što je u filmu suptilno. Sve ostalo prezentirano nam je direktno, čak i jaka erotska atmosfera koja je iznenadila publiku nakon premijere… ali im se itekako svidjela! Zašto onda ne bismo i mi zavirili u taj zadimljeni dekadentni svijet u malom? Taj cirkus za sva osjetila? Ponekad vrijedi stopiti se s gomilom, oglušiti u vrevi i uživati u prizemnim stvarima. Valja samo voditi računa da se na takvim mjestima ne vežete emocionalno i čitavo iskustvo može proći skoro pa bezbolno.

blaue-engel008

Počinjemo prizorom u kojem peračica prozora usporedi svoju figuru s onom kabaretske atrakcije Lole čiji je plakat zalijepljen u izlogu. Lola-Lola, zabavljačica dugih nogu u crnim svilenim čarapama s podvezicama. Ona koja mami uzdahe i izaziva zavist. Ako ženu tog kalibra stavite u okruženje muškobanjastih djevojaka i starijih gospođa koje uglavnom nezainteresirano sjede s kriglom u ruci i gunđaju jer se od njih traži da pjevaju nakon 18 popijenih piva dobijete ultimativnu seks bombu. Najpoželjniju ženu na svijetu. Marlene Dietrich  igra ulogu savršeno. Prototip femme fatale. Drska je i samouvjerena. Sebe naziva umjetnicom dok si ležerno „popravlja“ gaćice prije izlaska na scenu. Grohotom se nasmije na prošnju koju ipak prihvati. Neobuzdana je i u potpunosti svjesna svojih atributa. Nema nikakve sumnje tko vodi „kolo“. Ljupka je, bezosjećajna, nevina, vulgarna, dijabolična. Onakva je kakva situacija zahtijeva da bude. Uz sve to, ponosna je vlasnica najljepših nogu na svijetu. Toliko su savršene da se za njih na plakatu objesio maleni anđeo. Neodoljiva je do te mjere da stari profesor, nakon što zapljeni svojim đacima razglednice s njezinim likom, razdragano puše u jednu od njih kako bi odmaknuo komadić tkanine koji na razglednici „glumi“ noćni ogrtač i otkrije te divne noge.  Kao što kažu stihovi pjesme Ich bin von Kopf bis Fuß auf Liebe eingestellt koju zavodljivo pjeva sjedeći na bačvi: „muškarci me oblijeću k’o moljci plamen i ako im spržena završe krila to nikako nije moja krivnja“. Dovoljno je vidjeti probnu snimku Dietrichove u kojoj hini ljutnju na pijanistu da shvatite esenciju i magnetsku privlačnost te žene. Nimalo ne čudi što je i sam redatelj filma pokleknuo pred njezinim čarima. Doslovno je preko noći od anonimke (mada je godinama, uglavnom nezapaženo, nastupala u kazalištu i na filmu) postala tražena glumica. Pjesme koje izvodi u filmu stekle su status evergreena. Tako da je na kraju pravom zvijezdom filma postala Dietrich, iako je ta čast bila namijenjena Janningsu koji ju je, da budemo iskreni, svojom izvedbom barem jednako zaslužio.

blaue-engel018

Emil Jannings odigrao je naslovnu ulogu u Tartüffu, tumačio Mefista u Faustu i bio očajan vratar luksuznog hotela u Posljednjem čovjeku (Der letzte Mann). Te su ga pamtljive izvedbe u klasicima F.W. Murnaua dovele do statusa vodećeg glumca njemačkog filma stoga ne čudi što Plavi anđeo u prizoru, kad nestašni učenici žele uplašiti svog plahog kolegu, sadrži posvetu, u obliku igre sjena na zidu, slavnom horroru Nosferatu upravo tog redatelja. Jannings ovdje interpretira povučenog gimnazijskog profesora Immanuela Ratha, čovjeka koji u kasnoj životnoj dobi zbog zaljubljenosti potpuno podjetinji i naposljetku doživi psihički slom. Zanimljivo je svjedočiti toj drastičnoj transformaciji u tako upečatljivoj izvedbi. Rath, kojeg đaci posprdno nazivaju unrat (u prijevodu smeće; film je inače temeljen na romanu Profesor Unrat Heinricha Manna), svako predavanje otvara istim ritualom: sjedne za katedru, rasprostre velik rupčić i ispuše nos. Kasnije nonšalantno tim istim rupčićem obriše naočale.  Strogoću i krutost nakon upoznavanja Lole zamjenjuje djetinjom razigranošću. Iako tada prijedlog mađioničara i Lolinog menadžera Kieperta o udruživanju umjetnosti i znanosti tj. njih dvojice, zvuči kao loša šala, nakon braka sa Lolom to postaje stvarnost. Taj ga je brak najprije koštao posla, a zatim i zadnje trunke ponosa. Završi noseći pladanj s kojeg trži golišave fotografije svoje supruge i lošu prodaju pravda nedostatkom inteligencije ciljane klijentele, na što ga žena pokudi da ne vrijeđa ljude od kojih zarađuju za život. Iako u tom trenutku odlučno izrekne „radije ću crknuti k’o pseto, nego voditi ovakav život“ u sljedećem prizoru nalazimo ga kako se šminka pred zrcalom, stavlja umjetni nos i periku i doslovno se pretvara u klauna. Klauna koji treba nastupiti u Plavom anđelu pred svojim nekadašnjim učenicima i kolegama s mađioničarem koji ga bodri za nastup riječima da bi to mogla biti prijelomna točka njegove karijere. Komentar mađioničareve žene na to: „zaveži, umislit će se“ sjajan je primjer gorko-slatkog humora koji je sveprisutan u filmu. Slijedi užasno ponižavajuća točka u kojoj mađioničar razbija jaja profesoru/klaunu na glavi i traži od njega da kukuriče dok mu „kolega po cirkusu“ doslovno slini nad ženom iza pozornice. Da bi užas bio potpun klaun je najavljen kao: „čovjek koji vam je svima dobro poznat zbog svojih pedagoških dostignuća na lokalnoj gimnaziji.“ Profesor doživi potpuni mentalni krah na pozornici i nakon što pokuša zadaviti Lolu provali usred noći u gimnaziju gdje umire grčevito se držeći za nekoć njegovu katedru.

blaue-engel017

Put od uglednog člana društva do divljaka u luđačkoj košulji u ovom slučaju posut je svilenim čarapama.  Ona koja te čarape nosi također je tragičan lik. Njen će sjaj zgasnuti i jednom će prestati pjevati. Možda će nekome nakratko i nedostajati, ali ubrzo će je zamijeniti veća atrakcija. To je problem kad si atrakcija. Svako malo, pa nikne veća. Zanimljivo je svjedočiti kako ljubav istovremeno izvlači hrabrost i spremnost na najgora poniženja. Kako je biti klaunom iza katedre pred balavcima podnošljivo, a pred pijanom ruljom nad kojom nemaš nikakvu moć ili pred ljudima do kojih ti je stalo to je apsolutno poražavajuće. Nije bitno što te izruguju, bitno je tko te izruguje. Barska zabavljačica i klaun/profesor isti su za menadžera kabareta. Sredstvo za zaradu.  Bodrit će ih kad mu donose profit i napustiti kad mu više neće biti od koristi. Čitav film je igra svjetlosti i sjene. U zadnjem prizoru na pozornici ta igra sjena savršeno tvori vjetrenjaču ludosti. Sve što će se dogoditi najavljeno je unaprijed kroz pticu u krletki, pjesmu koja dopire kroz otvoren prozor učionice, melankoličnog klauna koji je uvijek negdje u pozadini. Postavlja se pitanje postoji li uopće slobodna volja ili sudbina kontrolira naše živote? Hoće li nas sredstvo oslobođenja kasnije poslati na put u propast?

blaue-engel013

Istovremeno, snimljena je i verzija Plavog anđela na engleskom jeziku za američko tržište. Ipak, za potpun doživljaj potrudite se film pogledati u izvornoj verziji i nasmijte se učeniku koji pod profesorskom prisilom pokušava pravilno na engleskom izgovoriti hamletovski „To be or not to be“ ili Lolinoj „prestani s tim engleskim besmislicama“ replici na čeznutljiv „I love you“ iskaz privrženosti. Odmah nakon premijere filma 1930.  godine Sternberg se vraća u Hollywood u društvu Marlene Dietrich. U kratkom razdoblju od samo pet godina dvojac je zajedno snimio još šest filmova (Maroko, Obeščašćena, Ekspres za Šangaj, Plava Venera, Grimizna carica i Đavao je žena). Svi su vrijedni pažnje i svoju realizaciju duguju velikom međunarodnom uspjehu Plavog Anđela koji će postati uzor mnogih filmova s tematikom Njemačke između dva rata (spomenimo najočitiji, Cabaret Boba Fossea), pa čak i čitavog podžanra (film noir). Bez ikakve dvojbe možemo ustvrditi da je Plavi anđeo svevremenski klasik čiju se direktnost jednostavno mora cijeniti i čijoj je zavodljivosti nemoguće odoljeti. Iako su ga nacisti svojevremeno zabranili danas je dostupan svima. Slobodno pogledajte. Malo dekadencije neće vas ubiti!

Probna snimka Marlene Dietrich

Facebook Comments

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.