Register
A password will be e-mailed to you.

Bio jednom jedan čovjek koji je kao desetogodišnjak bježao pred pumom… a kao dvadesetogodišnjak pobio tucet puma golim rukama; koji se borio sa Titanom i raketama profesora Hellingena…

Da, profesora Hellingena. Zagor se borio protiv svega i svačega, ali nitko ga nije toliko naživcirao kao profesor Hellingen. To ime dovodi ga do ludila, na trenutke gubi ravnotežu, a da se pribere mora lupati šamare vojnicima. Jer Zagor zna da je tada sve na kocki, u pitanju je sudbina svijeta.

Hellingen je stupio na scenu daleke 1963. godine, praktički odmah u počecima Zagora. Da je oko toga nastupa bilo neke velike izuzetnosti – i nije. Doduše, profesor u crnoj haljini koji se igra daljinskim upravljačem i ekranima, svakako je neuobičajenija pojava od loših poglavica i pokvarenih trgovaca, ali Zagor se i prije susreo sa nesvakidašnjim tipovima. Recimo, sa letećim čovjekom, Velikim Marcusom. Hellingen je bio na tom tragu, «zlikovca šarlatana». Osim njegove aparature, sve ostalo je bilo na redovnoj, kokošarskoj razini stvaranja smetnji u Darkwoodu: banda ordinarnih vucibatina sa «predradnikom» u mornarsko-lučkom stilu (kapica sa coflekom, povez preko oka, majica sa sidrom daju jednu neodoljivu draž ovom trešu) maltretiraju miroljubive Indijance koji im moraju isporučiti «Božje blago», kako se Chico izrazio (vrčeve vina i slasne butove). Zagor to riješi bez poteškoća te nije mogao ni slutiti da će ga gotovo 50 godina poslije loviti terminatori, da će ispod brda Naatani biti podzemne svemirske baze, a u Philadelphiji će biti tajne prostorije sa začudnom kadom u kojoj će doći do Hellingenovog kloniranja.

U pedeset godina, Hellingen je prošao put od kokošara do Diva Zla i natrag do čarobnjaka te naposljetku do klona. Pogledajmo, prije svega, kako je izgledao taj put:

Prvo pojavljivanje 1966. godine u priči Na tragu Titana. Zagor se nađe na otoku jezera Erie. Događa se nešto čudno, jer pleme Ottawa živi opasano visokom palisadom i kao da prinose žrtvu (samo ovoga puta u hrani). Nije u pitanju King Kong, već golemi metalni Titan. Zagor otkriva kako iza svega stoji zločinački genij profesora Hellingena i sređuje stvar. Titana potopi u jezero, a Hellingenova laboratorija leti u zrak i nestaje u vatri. Lagano zagrijavanje, 123 stranice.

 

Drugo pojavljivanje 1968. godine, Mržnja. Pleme Ottawa je prisiljeno napustiti svoj otok, pa dolazi do sukoba sa plemenom Mosolopea oko teritorija. Zagor odlazi do jezera Erie izvidjeti u čemu je stvar. Otkriva podmornicu Squalus i za jedan bod bolju organizaciju profesora Hellingena; ovaj pokušava popraviti Titana. Uništava obje sprave u prometnoj nesreći. Hellingen se previše pouzdao u kemijski induciranu kontrolu nad Zagorovim umom, no Chico mu je doskočio ulivši vodu u injekciju. Od bitnijih momenata saznajemo Hellingenovu mržnju prema Zagoru, lice mu je unakaženo, upoznajemo kapetana Fishlega. Hellingen je po drugi put mrtav, proboden harpunom. 212 stranica laganog razvijanja sage.

 

Treće pojavljivanje 1974. godine, Povratak u Darkwood. Zlatno doba Zagora, Nolitta je već postavio osnovne forme. Jedna od tih je: kada je Zagor odsutan, Darkwood gori. Traperi su protjerani, indijanska sela spaljena, dobrog zapovjednika zbornog područja smjenjuje sumnjivi. Saznajemo da iza svega stoji Hellingenova ruka; opet ima daljinske upravljače, a organizacija je moćnija, surađuje s vojskom. Hellingen de facto izvršava državni udar i bombardira Washington: «Operator Wilton, zatvori krug «er-omega». Ide broj jedaaan!» Američki predsjednik objavljuje kapitulaciju, pukovnik Kraizer sa tisuću vojnika maršira u glavni grad, ali nitko nije očekivao indijansku travu Wodah. Nolitta produbljuje tezu o nedostatnosti mehanicističkog shvaćanja svijeta i na mala vrata uvodi transcendenciju: Wodah potiče izmijenjena stanja svijesti, a ova otvaraju duhovnu dimenziju. Zagorova prividna smrt prevari iskusnog pozitivista Hellingena, pa je od toga trenutka stvar čiste egzekucije. Kraizeru pukovnik il’ pokojnik, Hellingenu smještaj u ustanovu. Zagor, za svaki slučaj, uništi svu tehniku. Vojska i političari nisu baš na njegovoj liniji. 284 stranice, sjajna priča, stvari postaju ozbiljne.

Četvrto pojavljivanje 1980. godine, Vječna magija. Posljednja Nolittina priča, oproštaj. Apsolutni kult, vrh vrhova i svaka mu dala. Hellingen je napokon ostvario san, premda je nominalno umobolnik i zatvorenik. Zagor je bio u pravu; vojska i politika se ne odriču takvog stručnjaka te mu stavljaju na raspolaganje laboratorij kakav se poželjeti može, tj. daju mu sve uvjete koje Amerika u tom času može pružiti – Skylab. Hellingen radi na bežičnim odašiljačima, hvata signale i praktički se priključuje na www. A kako ima univerzalni dekodifikator, nijedan signal za njega nije nepoznanica: Hellingen komunicira sve u šesnaest. Tako stupi u kontakt sa izvanzemaljskom inteligencijom. Ovi vrli momci dolaze sa Akkrona i u nekoj predverziji Matrixa potrebuju životne sokove Zemljana da bi se održali tako vrli. Akkronijanci i Hellingen sklapaju pakt i planet Zemlja je u opasnosti. Zagor mora biti iniciran u Najveće Tajne u Keokukovim pećinama. Transcendencija, duhovno, vječna magija VS tehnika, bežične transmisije, kodifikatori, mentalni programatori. Mislim da sam već rekao: apsolutni klasik, kult, svaka nam dala. 421 stranica čistog užitka s jedne, i hajdegerovsko-jaspersovsko-jungerovskog egzistencijalno-filozofskog odmetanja u šumu, s druge strane.

Peto pojavljivanje 1988. godine, Demon ludila. Za ovaj strip zapravo nismo sigurni kako da ga zovemo: jesu li to ipak Demoni ludila ili su možda Divovi Dobra i Zla. Nismo sigurni je li to pravi Zagor, je li to dobar Zagor ili možda čak najbolji. Nismo sigurni je li «cijela jedna generacija» (kako to reče jedan egzemplarni predstavnik generacije) odrasla ili je ipak ostala u pubertetu… ili je ušla u krizu srednjih godina … ili pak darknajt fazu. I dok se javnost koleba, kažem: Demon ludila je solidno atraktivna, a nadasve konfuzna priča o Hellingenovom pomirenju na ironičan i nešto-tu-temeljno-ne-štima način a la Sclavi. Sve počinje jednog lijepog darkvudskog dana kada Zagor promaši jelena. Istog trena počinje sklavijada: jelen postaje čudovište, Chica lovi veliki pauk, vatra postaje živa, Akoto šišmiš, Perry bunca, Zagor ludi i na sve to dolaze atomske eksplozije, lomljenje stakla, frcanje šarafa, a Titan se raspada po šavovima. Dok se sve preobrće, svatko je čas mrtav čas živ, ringišpil kroz paralelne dimenzije vrti sto na sat, a mi počinjemo osjećati dosadu nakon što smo preko svake mjere (preko 400 str.) slijedili vrtešku univerzuma u Sclavijevoj glavi. Napokon Zagor sretne Kikija aka Manitua aka Boga te mu ovaj u jednoj finoj konverzaciji objasni da je Hellingen umro, samo to ne zna… i Zagor shvati Hellingenovu tajnu. Jedino previdi vlastitu, pa se vraća u Darkwood. Opet je sve lijepo, divno i bajno, a čitava jedna generacija i dalje voli Sjaj u travi, Lorku i Bodlera… Rekordnih 513 stranica Sclavijeve zbunjole, dosad neobjavljene u Hrvatskoj.

Šesto pojavljivanje 1996. godine, Hellingen je živ. Novi kid u gradu zove se Boselli. Nakon što je pokrenuo renesansu i odradio čuvenu sjevernoameričku odiseju, Boselli je stekao sve uvjete da se oproba sa Helligenom. Rezultat je do dana današnjega sumnjiv. Kentauri iskaču na prvoj stranici, Ben Stevens postaje vrhunski kirurg, tu je Heyoka Oprečni, Puppet Master i naprstak Wendiga. Ipak je svjetla pozornice pobrao E.A. Poe i njegov «Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku, kroza nj uđe gordi Gavran»… Priča je sljedeća: Hellingen je rasut po svemiru nakon energetskih pražnjenja u akronijanskoj kabini – prešao je u svojevrsnu duhovnu dimenziju. To je područje djelovanja zlog duha Wendiga, koji stupa u kontakt s entitetom Hellingen. Predloži mu savez, jer imaju zajedničkog neprijatelja – Zagora. Wendigo će pokupiti Hellingenovu materiju od Prnjavora do sazviježđa Orion, a ovaj će zauzvrat biti njegov zastupnik u tjelesnom svijetu, napose Darkwoodu. Boselli se u više navrata pokazao kao hardkor fan fantasy žanra, pa je Zagorove najveće neprijatelje vratio u inačicama Gospodara prstenova. Ovdje Hellingen postaje Saruman, samo što ne proizvodi osobno Uruk-hai orke, već ih dobije od Saurona-Wendiga, i dvorac pride. Na drugoj strani imamo Posljednje Uporište sila Dobra, američki Rivendell u Philadelphiji, bazu Drugdje. Agenti baze Drugdje prate neprijateljsku aktivnost i detektiraju poveznice s Hellingenom. Dok novostvoreni Squalus i Titan uništavaju američke gradove, specijalni agent Raven aka E.A. Poe pokušava uspostaviti kontakt sa Zagorom, ne bi li zajedničkim snagama obranili Ameriku, pa i svijet. Za taj će uspjeh Zagor morati skoknuti do hipersvemira, a tamo više ništa nije isto. Hipersvemir se poklapa sa duhovnom dimenzijom, a to je područje Wendiga koji ćopi Hellingena koji ga je izigrao. New York je spašen, Poe je napisao Gordona Pyma, a Hellingen je zarobljen u devetom krugu Wendigovog pakla. I to sve na 376 stranica Bosellijevih hiperfantazija.

Sedmo pojavljivanje 2015. godine, Hellingenovo nasljeđe. Najuporniji, najpredaniji i najpedantniji čuvar zagorovskog nasljeđa već 25 godina megaproducira (ili možda megareproducira) Zagorove pustolovine. Radi se o Burattiniju, koji je već sada dosegao tomove i tone papira, a katarze nigdje. Jasno da se i on morao okušati na Hellingenu, pa je prošle godine isporučio, od hrvatskih fanova, na nož dočekanu priču. Zagora progone terminatori koji izlaze iz podzemne akronijanske baze na brdu Naatani. U čitavu je stvar upletena vojska i baza Drugdje, u kojoj se zbilo Hellingenovo uskrsnuće. Zapravo je kloniran, jer je njegova genetska formula ostala zabilježena u akronijanskoj kabini. Sablazan je Burattini izazvao, jer je, za njega standardno, pokušao dati Hellingenovu genezu. U mladosti je ovaj profa, po imenu Garth, unovačen u američke talente koji se bave fenomenima na rubu znanosti i priključen timu stručnjaka baze Drugdje. Garth marljivo radi na Titanu, a usput i drži predavanja o upravljanju svijetom, i to sa pozicija rasnog mišljenja (ovaj mu skandal ovdašnji fanovi ne mogu tolerirati, pa čak proglašuju bitno narušavanje Hellingenovog lika, djela i karaktera). No, kolege profesori su u humanističkom modusu, pa čak u maniri najpatetičnijeg buratinizma (kroz usta Stephena Hawkinga) isfućkaju Hellingenovo predavanje zaključivši da i osobe s invaliditetom odgajaju američku zlatnu mladež po sveučilištima. Istovremeno se razotkrije da kolega Hellingen ne drži samo predavanja, već vrši opite na ljudskim zamorcima, crncima, Indijancima i Kinezima. Tu je njegov profesionalni krah; nije samo izopćen iz akademskog svijeta, nego i stavljen izvan zakona… da se jednog dana pojavi na jezeru Erie sa zgotovljenim Titanom. U sadašnjosti pak, Hellingenov klon je buratinijevski hanibalekteriziran, puca u glave onesviještenim vojnicima i vrlo je zao. Iako ima vojsku poboljšanih, sofisticiranih terminatora, Zagor mu doskoči jednim snom i Nolittinim otkrićem transcendencije kao oružja protiv Hellingenove znanstveno-tehnološke aparature. U, dozlaboga nejasnom, finalu, prizove Wendiga, otvara se portal i Hellingen broj dva priključuje se Hellingenu broj jedan u devetom krugu pakla. 422 stranice i čekamo nastavak.

…………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………

Sumirajmo.

Pedeset godina Hellingenovog djelovanja, sedam pojavljivanja, 27 svezaka, 2351 stranica. Izumio je Titana, Squalus, rakete, daljnsko upravljanje, ekrane, dekodifikatore, mentalne programatore, terminatore… Preživio je eksploziju, vatru, harpun, tjelesnu dezintegraciju. Radio sa bitangama, vojskom, profesorima, agentima, stručnjacima, čudovištima. Bio u svemiru, hipersvemiru, bazi Drugdje, Skylabu, na brdu Naatani, jezeru Erie, raju, paklu. Komunicirao sa pukovnicima, generalima, američkim predsjednikom, svemircima, Indijancima, polusvijetom, Bogom, vragom. Njegova je kosa sijeda, lice opečeno, ambicija golema, a sujeta se proteže preko šest galaksija.

Nakon svega, nakon ove emisije informacija koje idu iz jedne krajnosti u drugu, znademo li tko je profesor Hellingen? Čini se da ćemo morati pribjeći njegovoj metodi znanstvene analize i pretvoriti Hellingena u predmet Hellingen, stavljen pred našu sintetičko-termodijalektičku svijest koja posredstvom ideirajuće apstrakcije tali lik spornog profesora na elementarne dijelove iliti drugim riječima, od njegovog lika preostat će nam samo biti. A to je ono što nas i zanima.

Prvo konstatiramo da je Hellingen profesor. Nasuprot Zagoru, tobože šumskom čovjeku, stoji protivnik koji posjeduje znanja, koji je stručnjak na određenom polju. Njegovo polje je tehnika, a oruđe prirodoznanstvena metoda. To je protivnik kod kojega je naglašena cerebralnost – mozak kao oružje.

Ova osnovna shema, standardna u strip-serijalima -najopasniji protivnik kao Supermozak- dovela je do iskrivljene percepcije sage o Hellingenu. Rezultat je histeriziranje oko najnovije, Burattinijeve epizode koja navodno poništava bitni karakter. Za Hellingenovu bit proglašen je intelekt, i to isključivo u znanstveno-tehnološkom vidu.

Međutim, stvari sa ovim profesorom ipak stoje drugačije.

«Između dviju definicija koje se odnose na istu stvar, ona koja obuhvaća cjelinu ispravnija je od one koja obuhvaća tek dijelove.»

… – isklesano u kamenu u Abu Simbelu, 4. st. pr. Kr.

Definicija 1: Hellingenova bit je intelekt, znanstveno-tehnološkog tipa.

Definicija 2: Hellingenova bit je zlo.

Definicija 1 lijepo opisuje Hellingenov prvi nastup i, rekli bismo, sasvim sigurno prva tri, a gotovo da bismo uvrstili i četvrto pojavljivanje. No, kod petog, šestog i sedmog dolazi do otklona i definicija 1 više nije prikladna, pa ni uspješna. Stoga odbacujemo definiciju 1 i uzimamo definiciju 2, koja stoji čvrsto u svih sedam pojavljivanja. Time polučujemo dvoje: dobijemo bolju definiciju i spuštamo histeriju oko Buretove epizode.

Pogledajmo to pobliže.

Za svaki lik koji definiramo, mi zapravo tvrdimo da ima neku bit. Bit je «unutra», «skrivena», a do nje dolazimo tako da prodiremo kroz ono «vanjsko», kroz ono što nam se prvo nadaje, tj. pojavu. Hellingenova pojava, za nas, jesu sve epizode u kojima se on pojavljuje, pa ih je potrebno podvrći analizi. No, istaknuto mjesto u njegovoj pojavnosti jest sam njegov lik u svom slikovnom izrazu. Taj lik (slika) je tipiziran, kao što je to uostalom i karakter, ako tvrdimo da izražava jednu bit. Tipični Hellingenov izgled je ovo:

Vidimo da se radi o starcu, tj. čovjeku koji nije potvrđen u nekakvoj herkulskoj tjelesnosti. Kosa je onako profesorski razbacana, po sredini dominira ćela. Čitava ova pojava, u relaciji sa ulogom negativca, upućuje na ono što smo prvotno rekli: Hellingen nema drugu istaknutu sposobnost, doli intelekt. On je tip cerebralnog negativca, «ludi znanstvenik».

Izgled i ponašanje lijepo se poklapaju kroz početne epizode sage. Hellingen projektira i izrađuje razne aparate. Oni su u funkciji zastrašivanja i demonstracije moći. Cilj je ovladati državom, pa i svijetom. Pri tome se ne ulazi u društveno-politička razmatranja, kojima bi se opravdala želja za vodstvom. Stavlja se samo psihološki motiv, dokazivanje svijetu koji ga je odbacio. Dakle, nema neke ideologije koja bi pokretala stvari. Svijet se shvaća mehanicistički. Svi problemi su rješivi primjenom kauzalnog principa; tehnološki se može ovladati velikim silama i te sile staviti u službu podvrgavanja onih manje «pametnih», tehnološki nedoraslih – to je «rezon». Hellingenov osnovni stav je stav imanencije; to znači da nema ništa izvan ili preko svijeta, a problem je samo ono što postaje predmet tehnološko-znanstvenog pogona.

Otuda nam je odmah na početku dan uvid u tu Hellingenovu karakteristiku:

«Tako je… ja sam profesor Hellingen, tvorac Titana. A sad kad smo se upoznali, mogu li saznati zašto ste ustali u obranu divljaka s obale jezera?» (Na tragu Titana, str. 3)

Problem «zauzimanja», uzimanja nečije strane u obranu, za Hellingena je pseudoproblem. «Tko bi se još zanio takvim riječima!» kaže kada mu Zagor spomene pravdu. Dok Zagor traga za idejom pravde, Hellingen rješava probleme statike. A pravedno je: oni koji znaju i mogu napraviti Titana jesu gore, a oni koji ne znaju i ne mogu napraviti Titana, ti su dolje…

Dosadašnja analiza potvrđuje nam definiciju 1, Hellingenova bit je znanstveno-tehnološki intelekt.

A onda je Nolitta otkrio transcendenciju. U četvrtoj priči, sa Akkronijancima, njegova je namjera ukazati nedostatnost takve pozicije. Hellingen dolazi do superiorne tehnike, ali luk i strijela u rukama čovjeka dostaju da sruše Titane. Čovjeka bitno određuje i predaja; u najtežim trenucima okreće se izvoru i crpi iz toga vrela, prelazeći preko pukih mehaničkih i kauzalnih sveza. S druge strane, Nolitta se malo našalio pokazavši da je najveći pozitivist, ujedno i najveći fantast. Ne traga za idejom pravde, ali traga za izvanzemaljcima.

Suprotstavljanjem imanencije i transcendencije, svemirske tehnologije i vječne magije, saga o Hellingenu kao znanstveno-tehnološkom intelektu došla je do kraja. Prođen je čitav krug i da je priča ovdje završena, definicija 1 bila bi sasvim prikladna.

Međutim, već po sljedećem nastavljaču probijeni su okviri te definicije. Sclavi je uzeo Hellingena u potpuno transcendentnom smislu i njegova znanstveno-tehnološka preokupacija postaje sporedna stvar. Hellingen je tjelesno mrtav, ali nastavlja postojati u duhovnoj dimenziji. Tu susreće Boga itd. Pokretač je sada Hellingenova mržnja, koja apsorbira gotovo čitav svemir. Promoviran je u Diva Zla. Ta nas postavka vraća na početke, u kojima smo zabacili bitnu Hellingenovu karakteristiku – njegovu zloću.

Hellingenovo je lice otpočetka prikazivano tako da izražava zlu prirodu. Fanatični zločinački pogled, crnilo oko očiju, podočnjaci, izbrazdano, unakaženo lice. Uvijek obučen u crno. Ta crna halja je nešto između toge i talara, pa objedinjuje, osim profesorske, i sudačku i svećenićku funkciju. Dakle, Hellingenov lik oduvijek, bez obzira što nam denotativno u prvi plan stavlja njegovu profesorsku ulogu, konotativno upućuje na sudačku i svećenićku dimenziju. Sve je to sadržano u takvom jednom liku, čiji je vrhovni cilj vladati svijetom. A to nas opet vodi da kao njegovu izvornu bit prepoznamo radikalnu zloću; njegovo «ja pa ja» iliti «podizanje partikulariteta na rang općosti»: «Ja sam najpametniji, jer mogu napraviti Titana i sve ih prisiliti da me priznaju.»

To je Hell-in-gen. Pakao u genima; pakleni prvosvećenik, sudac i arhitekt novog svjetskog poretka.

Sclavi je nastavio na ovu izvornu karakteristiku, uzevši je kao važniju, zapravo, jedinu bitnu. Hellingen se, na duhovnoj razini, suočava sa svojim likom i djelom. Boselli je išao istim putem – putem Hellingenove zloće. Kod njega ne susreće Boga, nego vraga. Wendigo kao vrhovni Duh Zla obraća se entitetu Hellingen, jer se ovaj nalazi u njegovoj domeni – duhovnoj dimenziji u kojoj se bori za prevlast sa silama Dobra te u toj borbi vrbuje zle karaktere. U njegovoj postavci, Hellingenova pozitivnost (pozitivna znanost) je gotovo skroz napuštena i profesor je podveden pod zakone fantasy žanra. Ako se hoće u nekoga upirati prstom da je «uništio Hellingenov lik», onda bi, prema toj teoriji (definiciji 1) trebalo upirati u Bosellija. Ipak se ni kod Bosellija, ni kod Sclavija prije njega, nije histeriziralo da su «uništili lik». Pa i to nam govori da definicija 2 bolje pogađa, jer Hellingen može biti zao i kao pozitivist kad se igra s Titanom i kao, maltene, čarobnjak kod Bosellija (Hellingen u dvorcu, okružen čudovištima… ništa od toga ne dovodi u pitanje, nego je sve na istoj ravni, još i razmišlja o Drevnima, starim bogovima Zla).

Burattini je, nakon svega, htio spojiti sve linije. Rezuiltat je onako, mlak. Prihvatio je ideju Wendiga i Hellingena, a u karakterističnom pedantnom racionalizmu pokušao objasniti genezu. I opet, prema definiciji 1, nisu problematičan moment Hellingenova uvjerenja s pozicija rasnog mišljenja (to je, zapravo, ono najbolje u priči), već njegova veza sa bazom Drugdje: on ulazi među kandidate zato što se tobože zanima rubnim stvarima, drevnim, mističnim, okultnim. To je u sukobu sa znanstveno-tehnološkim intelektom, a ne rasno mišljenje, koje je u stripu i prikazano kao hardkor pozitivizam (mjerenje lubanja i slične materijalističke plitkosti utvrđivanja superiornog rasnog tipa). Naprotiv, rasno mišljenje se sasvim lijepo uklapa u Hellingenov osnovni cilj osvajanja svijeta. Prema Arendtovoj, koja i danas važi kao autoritet na tom polju, dva osnovna sredstva koja pokreću imperijalizam su otkriće «rase» i birokracije (vidi Izvori totalitarizma, sedmo poglavlje Rasa i birokracija). Za Hellingenove imperijalne ciljeve važnija su predavanja, «The Government of The World in the hands of master race», nego istraživanja na području mehanike. Prvo obuhvaća razina «uma», dok je drugo razina «razuma». «Istina» se na ove dvije razine javlja u različitim vidovima: na području razuma, mehanike, važi kauzalni princip i tu se istina zove ispravnost; ona je općevažeća, prisiljavajuća za sve, uz uvjet da se razumije predmet i metoda. Kada se na scomu raspravljalo o novom Hellingenu, bolje reći, histeriziralo, ova je stvar vrlo pogrešno razumljena. Pisalo se da je «razlaz sa znanstvenom zajednicom mogao biti oko prijenosa bežićne energije, radio-valova itsl…», dok zapravo oko tih stvari nema razlaza, jer su te stvari životno irelevantne (a osim toga dokazive pod uvjetima znanstvene metode). Kao što je Camus rekao, nitko se ne ubija zbog toga da li se Zemlja okreće oko Sunca ili Sunce oko Zemlje.

Za prave razlaze je potrebno ići razinu više, na područje uma. Tu su istina «ideje», uvjerenja koja pokušavaju ustanoviti jedinstva i te su ideje regulativne, što znači da tek one daju usmjerenja razumskim stvarima. Pa i Hellingenovom Titanu, Squalusu itd. Burattini je, u tom smislu, baš dobro «ubo». Kako su ideje beskonačne, nikad ne mogu biti dokazane jednom za svagda, ali su zato tim više predmet sukoba. Za ideje se zalaže čitavo biće, cijela osoba jamči za istinu te se tu nalazimo na području životno relevantnog, jer je posljednji, krajnji dokaz – sam život.

Burattini je tako dao života Hellingenovom pukom razumu, samo što je razrada ideje buratinijevski mlaka, a što je najgore, zbrkana. On se nije mogao odlučiti kojim pravcem odlučno krenuti. Treba li Hellingen postati Wendigov šegrt i biti iniciran u crnu magiju, te zastupati Wendiga i sile Zla u našemu svijetu (put kojim bi logično bilo krenuti nakon finala ovog prvog dijela) ili krenuti putem imperijalizma, za što je položen temelj u rasnoj ideologiji i povezivanjem sa vojno-političkim strukturama, pa se može razvijati birokracija, tj. podizanje organizacije na razinu potrebnu za imperijalna osvajanja. Za ovaj drugi put, finale sa Wendigom je suvišno, zapravo smetajući faktor.

Ostaje nam vidjeti može li se Burattini izvući iz ove kvadrature kruga u koju se upleo. Mislim da se oba pravca ne mogu dobro pomiriti, ali bilo koji od njih može dati prave, vrhunske priče (naravno, pod palicom majstora).

Na kraju, moja rang lista Hellingenovih pojavljivanja:

  1. Vječna magija

2. Povratak u Darkwood

4. Demon ludila i Hellingen je živ

5. Hellingenovo nasljeđe

6. Mržnja

7. Na tragu Titana

Facebook Comments

O autoru

Povezani sadržaji

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.