Register
A password will be e-mailed to you.
PROZOR U DVORIŠTE (Rear Window, 1954)
ORIGINALNI NAZIV: Rear Window; REŽIJA: Alfred Hitchcock; SCENARIJ: John Michael Hayes, prema kratkoj priči Cornella Woolricha; GLUME: James Stewart, Grace Kelly, Wendell Corey, Thelma Ritter, Judith Evelyn, Raymond Burr; SNIMATELJ: Robert Burks; GLAZBA: Franz Waxman; TRAJANJE: 112 min.
OCJENA9.5
9.5OCJENA AUTORA
Ocjena čitatelja: (3 Votes)
10.0

Pojam voajerizam dolazi od francuskog voyeur tj. starofrancuske riječi veor (vrebač, onaj koji gleda iz prikrajka). Označava poremećaj seksualnoga ponašanja (parafilija) kod kojega se seksualno uzbuđenje postiže skrivenim promatranjem svlačenja ili gologa tijela druge osobe ili promatranjem spolnog odnosa drugih osoba, pri čemu se u pravilu ne pokušava doći u dodir s promatranim osobama. Danas su televizijski programi zatrpani raznoraznim, nažalost, iznimno popularnim reality show programima što dokazuje koliko je lako ljude pretvoriti u voajere, a isto tako, da ima i onih koji će rado izložiti svoju intimu za užitak promatrača. U Hitchcockovo doba takvih emisija nije bilo na televiziji, no društvo je već tada bilo, kao što je zapravo i oduvijek, iznimno voajersko. Vrlo rano u filmu čujemo izjavu: „Mi smo rasa voajera.“ Junak Prozora u dvorište, fotoreporter L.B. Jefferies, zbog svoje je vječite potrage za ekskluzivnom fotografijom zaradio teški prijelom noge. Osuđen je na gips i invalidska kolica čime se, s obzirom na njegovu narav, jako teško nosi. Preostaje mu samo jedna zanimacija: promatranje susjeda. Prozori nasuprot njegovog pretvaraju se u izloge koji pružaju uvid u živote stanara zgrade. Gledamo mladu plesačicu, od strane našeg junaka prozvanu gđica Torzo, iznimno atraktivnu i popularnu među muškarcima kao što i sam nadimak sugerira. Tu je i usamljena gospođa srednjih godina koja ugošćuje imaginarnog udvarača pripremajući se za toliko željeni susret s onim od krvi i mesa, pa simpatičan par koji ublažava ljetne sparne noći spavajući na balkonu, mladenci koji ne izlaze iz kreveta, frustrirani skladatelj posvećen svojoj profesiji… i trgovački putnik koji stan dijeli sa svojom bolesnom ženom.

Prozor u dvorište može se smatrati i ljubavnim filmom. Navodno je ljubavna afera između ratnog fotografa Roberta Capa i glumice Ingrid Bergman poslužila kao inspiracija romantičnog aspekta filma. Originalna priča Cornella Woolricha nije sadržavala ljubavni element, kao ni dodatne susjede. Scenarist John Michael Hayes, u suradnji s Hitchcockom, obogatio je scenarij tim značajnim dodatkom. Grace Kelly tumači Lisu Carol Fremont, bogatašicu i modnu kolumnisticu kojoj „čitav grad jede iz ruke“ osim, kako sama primijeti, našeg junaka u kojeg je ludo zaljubljena . Ona je Hitchcockova savršena plavuša: uspješna, inteligentna, elegantna, vitalna i seksualno osviještena. Predstavljena nam je prizorom u kojem prene iz sna fotoreportera osuđenog na mirovanje i zatim ga strastveno poljubi. Jasno je da je ona žena od akcije koja će odigrati ključnu ulogu u razrješavanju misterija filma pošto njezino djelovanje nije ograničeno tjelesnim hendikepom. Znači, postići će svoj cilj i dokazati muškarcu kojeg voli da ju je krivo procijenio smještajući je isključivo u otmjen svijet koktel zabava kao ženu koja misli samo na haljine, večere i skandale. Također, njezin interes za tračeve donekle ju smještava u kategoriju voajera, onih koji se hrane tuđim veseljem ili jadom. Kasnije će James Stewart kroz svog L.B. Jefferiesa zaključiti da možda i nije etično zavirivati u tuđi tajni privatni svijet. Ljudi privatno rade svašta, stvari koje se neželjenom promatraču mogu doimati čudnima ali to ih uglavnom ne čini zločincima.  No, ovaj film je prije svega Hitchcockov triler i naravno da se dešava nešto zlokobno i tajanstveno. Spušta se noć, fotograf se posvađa sa djevojkom, ona odlazi, čuje se ženski vrisak i lom stakla, iz crnog neba počne lijevati ljetni pljusak. Odlično građenje atmosfere. Ujutro postaje očito da je žena trgovačkog putnika nestala i rađa se sumnja da je muž ubojica. Kako bi se situacija dodatno začinila gledatelju se ponuđene i različite teorije kako i gdje je ubojstvo počinjeno te na koji se način počinitelj mogao riješiti trupla.

Hitchcock je bio jedan od najkomercijalnijih redatelja na svijetu I taj mu je status priskrbila njegova savršena kombinacija misterije i humora. Duhovite dosjetke su brojne. Primjerice, Lisi na pitanje odakle skladatelju nadahnuće za stvaranje pjesama stiže odgovor da mu ga pruža gazdarica svakog mjeseca kada dođe po stanarinu. Dobar primjer je i replika na tvrdnju da žene više ne njurgaju nego raspravljaju, a koja glasi: „Možda u otmjenijoj četvrti raspravljaju. Kod mene njurgaju.“ Takve replike, ne samo da su smiješne, već su i inteligentan pokazatelj društva tog vremena. Njegovateljica, koju glumi sjajna Thelma Ritter, žali za jednostavnim vremenima kada su se ljudi upoznali, uzbudili i vjenčali bez bespotrebnih teških riječi i psihoanaliza te ustvrdi da ništa ljudskom rodu nije naškodilo kao inteligencija. Ono što je slavnog redatelja privuklo projektu je mogućnost kreiranja beskompromisnog kinematografskog iskustva. U središtu priče je nepokretan čovjek. Na početku filma on samo gleda, središnji dio filma vrti se oko onoga što vidi, dok je završni dio njegova reakcija na viđeno. Spojeni, ta tri dijela predstavljaju najčišću ekspresiju kinematografske ideje. Sugerira se proces nastanka filmske priče, dok se subjektivnim kadrovima povećava dojam uvjerljivosti i napetosti. Tek je nekoliko dramatičnih kadrova predstavljeno iz redateljske vizure, poput reakcije žene na ubojstvo njezinog psića. Gledatelj je u poziciji junaka filma, pokušava dokučiti što se zapravo desilo, bez mogućnosti da utječe na rasplet priče.

Slavni „majstor napetosti“, prema vlastitim se riječima u vrijeme snimanja ovog filma osjećao iznimno kreativno. Dobro je poznato kako je Hitchcock mrzio snimati na lokacijama pošto je volio strogo kontrolirane uvjete koje pružaju filmski setovi. Prozor u dvorište snimljen je na jednom jedinom ogromnom setu.  Georgine Darcy, popularna gđica Torzo, živjela je čitavih mjesec dana u stanu izgrađenom za potrebe snimanja filma. Hitchcock je čitav film režirao iz stana glavnog junaka Jeffa. Glumci u stanovima nasuprot nosili su slušalice boje kože kako bi im redatelj radijom davao uputstva. Hitchcock je bio nezadovoljan glazbom Franza Waxmana, s kojim je već surađivao na svom prvom američkom filmu (Rebecca, 1940). Slavni je redatelj silno želio da Prozor u dvorište iznjedri popularnu pjesmu, a Waxman nije bio tip skladatelja koji to može postići. Ideja je bila da glazbenik u atelijeru kroz čitav film sklada pjesmu, da gledatelj svjedoči razvoju pjesme i da se na kraju filma ta završena skladba pusti na vinilu kako bi je gledatelj doživio uz orkestralnu pratnju. Iako je Hitchcock bio iznimno razočaran što tu zamisao nije mogao realizirati na kraju je savršeno uklopljen prizor u kojem zvuci skladbe odgovaraju očajnu ženu od samoubojstva da bi naposljetku ta skladba usamljenicu i glazbenika čak i uparila. Na izuzetno simboličan način uparen je i glavni lik s plavušom koja ga želi za muža. Lisa odlazi potražiti dokaz ubojstva, pronalazi vjenčani prsten nestale žene, stavlja ga na prst te ga pobjedonosno pokazuje svom bespomoćnom odabraniku koji napeto prati razvoj situacije sa suprotnog prozora. Raskošne haljine koje nosi Grace Kelly dizajnirala je slavna Edith Head. Jedna od Hitchcockovih karakteristika je i njegov opsesivan odnos spram glavnih glumica tako da je i redatelj aktivno sudjelovao i u kreiranju izgleda Lise Fremont.

Hitchcock savršeno gradi napetost koja kulminira izuzetnom završnicom u kojoj se onaj koji je bio promatran, trgovački putnik Thorwald, suočava sa svojim promatračem, fotografom Jefferiesom.  Thorwald upita Jefferiesa što želi od njega, no ovaj mu ne odgovara. Tim prizorom redatelj želi u gledatelju izazvati suosjećajnost spram negativca koji je samo gledao svoja posla, kakva god bila, sve dok se voajer nije upetljao. Prozor u dvorište puno je više od trilera. Priča je to o voajerizmu koji je malo kome stran dok je nekome, kao recimo detektivu Doyleu u filmu, i sastavni dio posla. Priča je i o ljudima koji žive u istoj betonskoj gromadi nimalo ne mareći za svoje bližnje, pa teško da se mogu smatrati susjedima u punom smislu te riječi. Pruža uvid u muško-ženske odnose i secira muški strah od impotencije. Kultni klasik i nezaboravna filmska poslastica. Jedan od najznačajnijih filmova jednog od najslavnijih redatelja u povijesti kinematografije. Svojedobno je nominiran za četiri Oscara (režija, scenarij, kolor fotografija i zvuk), a danas s punim pravom uživa status jednog od najboljih filmova svih vremena. Nažalost, desetljećima je bio nedostupan publici. Hitchcock je od studija otkupio prava na pet svojih filmova (uz Prozor u dvorište i za Čovjeka koji je previše znao, Uže, Nevolje s Harryjem i Vrtoglavicu) te ih je ostavio u nasljedstvo svojoj kćeri tako da je tek 1984. „pet izgubljenih Hitchcocka“ ponovno zaigralo u kinima. Gotovo 30 godina film nije mogao biti prikazivan na televiziji zbog pravnih zavrzlama. Danas je divno restaurirana verzija lako dostupna široj javnosti. Uživajte u njoj!

Facebook Comments

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.