Register
A password will be e-mailed to you.
JULES I JIM (Jules et Jim, 1962)
ORIGINALNI NAZIV: Jules et Jim; REŽIJA: François Truffaut; SCENARIJ: Jean Gruault i François Truffaut, prema romanu Henri-Pierrea Rochéa; GLUME: Jeanne Moreau, Oskar Werner, Henri Serre, Vanna Urbino; SNIMATELJ: Raoul Coutard; GLAZBA: Georges Delerue; TRAJANJE: 106 min.
OCJENA10
10OCJENA AUTORA
Ocjena čitatelja: (1 Ocjena)
9.0

Na svakom prstu nosila je prstenje, okolo zglobova narukvice i sitnice, pjevala punim glasom vazda koji je začarao moje srce. Njezine oči k’o dva opala sjajna, o kako su me fascinirale, njezino lice ovalno, bijelo, po mene fatalno.“ Tako nekako u slobodnom prijevodu glasi pjesma koja opisuje glavni ženski lik, možda i najboljeg filma jednog od najznačajnijih europskih redatelja svih vremena; Françoisa Truffauta. Moglo je biti negdje oko 1912. godine kada je Francuz Jim upoznao Austrijanca Julesa. Podučavali su jedan drugog svoj materinji jezik, pisali poeziju, dijelili vrijednosti, stil pa čak i žene. Jim je imao nekoliko djevojaka u Parizu, Jules nijednu…a želio je barem jednu. Nijedna tipična Parižanka nije bila po mjeri senzibilnom Julesu, sve dok se jednog predivnog sunčanog dana, baš poput sna, nije niz stepenice u vrt spustila Catherine. Nosila je prstenje na svakoj ruci, okolo zglobova narukvice, oči su joj bile poput dva opala sjajna i zauvijek je promijenila živote dvojice prijatelja – Jima i Julesa, zapravo Julesa i Jima. Pas celle-là, Jim! (Ne nju, Jim!) rekao je Jules prijatelju s kojim bi dijelio sve, samo Catherine ne. Ipak, uskoro će shvatiti da zadržavanje žene koju voli zahtjeva jako puno kompromisa.

Francuski Novi val započet Chabrolovim Lijepim Sergeom (Le Beau Serge, 1958.), nastavljen Truffautovim 400 udaraca (Les quatre cents coups, 1959.) i Godardovim Do posljednjeg daha (À bout de souffle, 1960) nesumljivo je jedan od najvažnijih i kvalitetom najjačih filmskih pokreta u povijesti kinematografije. Dakle, nije mala stvar tvrditi da je baš Jules et Jim jedan od najboljih filmova tog razdoblja, no ipak sasvim sigurno i bez ustručavanja usuđujem se reći upravo to. Truffaut je započeo redateljsku karijeru sa izvrsnih 400 udaraca. Pričom o neshvaćenom adolescentu Antoine Doinelu čiji će životni put pratiti kroz još četiri filma tokom sljedećih dvadeset godina, s istim glumcem (Jean-Pierre Léaud) u naslovnoj ulozi. Uslijedio je Tirez sur le pianiste (Upucajte pijanistu!) priča o romantičnom gubitniku i razigrana posveta noir trilerima. Napisao je i priču za Godardov Do posljednjeg daha, vjerojatno najslavniji od svih novovalskih filmova, a sjajni niz nastavio filmom „Jules et Jim“, gotovo epistoralnom pričom o prijateljstvu i ljubavi (melodična naracija doima se poput čitanja dnevnika protagonista). Radi se o filmu za koji je Jean Renoir izjavio: „Nevjerojatno je dobar! Kako bih samo želio da sam ga ja snimio!“. Martin Scorsese je rekao da bi dao apsolutno sve samo da je režirao prvih deset minuta „Julesa i Jima“. A tih prvih deset minuta je uistinu genijalno konstruirano jer nam poput foršpana najavljuje što nas očekuje tokom filma. Brzim montažnim rezovima upoznajemo likove, vidimo da se radnja odvija u boemskom miljeu, vesela glazba soundtracka sugerira ležernost, no glas Jeanne Moreau koji prethodi svemu otvara film u potpunoj tami recitirajući ulomak iz Rochérove knjige („Rekao si: Volim te!, odgovorila sam: Čekaj. Željela sam reći: Uzmi me, rekao si : Odlazi!“) te nam kao svojevrsni kontrast sugerira da nas ne očekuje potpuno vesela priča. Radi se o ménage à trois, fizičkom no još više psihičkom, i koliko god on bio zabavan (a uglavnom je) naposljetku netko uvijek ostane povrijeđen.

„Predobra je za vas, no nažalost ne možemo birati publiku!“

Za sve djevojke koje su dvojica prijatelja upoznali i „obradili“ vrijedila je Jimova: „Izgubiš jednu nađeš deset novih!“ Nije važno ako ih više nikad ne sretnu, no Catherine će postati neizostavni dio njihovih života. Ljetovali su zajedno, vozili se biciklima vinorodnim krajevima, izmišljali igre i uživali u svakom danu. Uvukla se lagano u njihove živote i raspametila ih! A kako i ne bi, radi se o ženi koja prije puta u kofer sprema sulfatnu kiselinu za oči muškaraca koji lažu, unaprijed moli Boga za oprost i zna da će ga dobiti; živi punim plućima s uvjerenjem da je svijet prebogat da ne bi varali s vremena na vrijeme, iz protesta skače u Seinu, prelazi iz jednog ekstrema u drugi kada smatra da je nedovoljno cijene. Catherine je više od žene, ona je le tourbillon de la vie. Sila koju je nemoguće kontrolirati ili zaustaviti. Sila prirode koja se manifestira u kataklizmu! Nimalo nalik na djevojke koje su obično zabavljale Julesa i Jima, poput Therese koja je izvodila parnu lokomotivu pušeći cigaretu naopačke da privuče pozornost. Sama pojava Catherine pljenila je pažnju. Nije trebala izvoditi trikove. Truffaut je bio jako zaljubljen u Jeanne Moreau u vrijeme snimanja što je očito iz svakog kadra u kojem se glumica pojavljuje. Bio je to početak njihove veze i Truffaut nije „režirao“ Jeanne Moreau, nije joj davao nikakve upute kako da odglumi prizor. Dozvolio joj je slobodnu interpretaciju, a kada je imao bilo kakve zamjerke ili savjete napisao bi joj pismo jer se jednostavno nije mogao s njom suočiti licem u lice. Ta redateljeva opčinjenost glavnom glumicom očita je kroz čitav film. Naprosto ju obožava kamerom (izvanredna upotreba zamrznutog kadra) i u svakom prizoru izgleda kao boginja, poput skulpture žene s jadranskog otoka koja je toliko dojmila Julesa i Jima. Gluma Jeanne Moreau je savršena. Kao slalom vožnja okolo svih klišeja! Ona jest Catherine! Natjera nas da volimo taj lik iako očito naposljetku prouzroči više patnje nego radosti ljudima (ponajprije naslovnim likovima) koji ju okružuju i vole. Oskar Werner nije ništa lošiji u svojoj ulozi. Možete osjetiti njegovu bezgraničnu ljubav prema Catherine, njegovu patnju i dvojbu. Želju da ju „zarobi“ da bude samo njegova i spoznaju da je mora pustiti da bude slobodna. Henri Serre također je jako dobar, mada je njegov lik staloženiji pa ne dolazi toliko do izražaja. Uglavnom, gluma je jaka. Renoir je uvijek isticao izniman talent Françoisa Truffauta. Tvrdio je da je naučio snimati filmove gledajući filmove. Gledao je vjerojatno oko desetak filmova tjedno. Glumci pričaju da nikad nije povisio glas tokom snimanja. Uvijek je bio vrlo staložen, povučen, no iznimno dobro organiziran redatelj. Nije volio raditi s velikom ekipom (iz tog razloga je koristio Cameflex kamere) i uvijek je individualno pričao s glumcima o ulozi.

„Ili kiši ili sanjam! Možda oboje!“

Truffautova namjera je bila modernizirati roman Henri-Pierre Rochéa, no suscenarist Jean Gruault inzistirao je da film bude snimljen kao kostimirana drama te da se radnja odvija oko i za vrijeme 1. svjetskog rata. Time je film dobio osjećaj svevremenosti. Danas jednako dobro funkcionira kao i na dan premijere. Tome uvelike doprinosi način snimanja i korištenje mnogih inovativnih kinematografskih tehnika karakterističnih za la nouvelle vague, poput snimanja iz zraka, zamrznutih kadrova, umetanje stvarnih ratnih snimki u film, okretanje kamere za 360°… Dijalog često nije realističan već je iznimno stiliziran. To je zapravo i redateljev zaštitni znak. Svojedobno je izjavio kako prezire dokumentarce jer se ne divi onom što postoji u prirodi već nečijoj interpretaciji toga. Volim sliku života više nego sam život, jer vjerujem da stvarni život ne pruža zadovoljstvo kakvo film može pružiti. Dan ima svojih ugodnih trenutaka, no oni nisu posloženi nekakvim redom i vrijeme se vuče između njih. Po Truffautu film ne smije biti poput izrezanog komada stvarnog života, već uljepšana, pretjerana, stilizirana verzija svijeta koji nas okružuje. Delerueova glazba je očaravajuća i savršeno prati film, o Bassiakovoj pjesmi „Le tourbillon“ da i ne govorim. Kinematografija Raoula Coutarda je prelijepa. Sinteza svih tih tehnika jednostavno ostavlja bez daha!

Uglavnom su filmovi koji kao temu uzimaju ljubavni trokut konstruirani na način da prisiljavaju gledatelja da preferira jednog glumca (lik) iznad drugoga. Truffautu se svidjela ideja o nemogućnosti odabira. Ideja da svatko ima svoje razloge. Jules i Jim su pozitivni likovi, koliko su slični, toliko su i različiti. Gledatelj ne bira stranu; uvučen je u priču, u taj vrtlog života i ne razmišlja o raspletu. Po meni možda i najveća kvaliteta „Julesa & Jima“ je upravo u tome što ne nameće odgovore, ne tvrdi ovo je dobro, a ovo loše već nam ostavlja prostor za slobodnu interpretaciju. Činjenica je da je Catherine prevarila Julesa već prve bračne noći i nebrojeno puta kasnije; činjenica je da je Jules dao „blagoslov“ Jimu da bude sa njegovom ženom iz straha da Catherine ne bi zadovoljstvo potražila negdje drugdje, negdje dalje i zauvijek ga napustila. Prešao je preko njezinih afera samo da ju zadrži blizu sebe jer život bez nje mu je nezamisliv. Catherine okončava svoj i Jimov život vožnjom preko mosta, automobilom koji završava nasred rijeke. Sve je na svom mjestu, vrlo simbolično, često i ironično. No redatelj nikad ne sugerira da je Catherine negativan lik, baš naprotiv, i nikad je ne osuđuje. Jednom je prilikom Truffaut izjavio da smatra kako je „Jules et Jim“ suviše dekorativan i nedovoljno okrutan film. Da je ljubav puno okrutnija nego što ju je prikazao. Redatelj je pretjerao takvom tvrdnjom. Ležeran, zabavan ugođaj koji prevladava u filmu savršeno funkcionira. Genijalan je prizor u kojem trojac glumi seoske lude pošto ih tako doživljava društvo zbog njihovog međuodnosa. Bez obzira koliko situacija postane komplicirana ili bolna uvijek je tu ili duhovita naracija ili neki vizualni efekt koji ublaži ozbiljnost. Dugačka scena pred kraj filma u kojoj Catherine skida šminku pred ovalnim zrcalom vrlo je snažan prizor jer u tom trenutku Truffaut demistificira Catherine. Poručuje nam: ona je ipak samo žena, osoba, ljudsko biće. Vidimo je čistu i dalje lijepu no s podočnjacima, umornim licem. Nakon tog prizora nosi naočale i ponaša se suzdržano sve do same završnice kad joj je dopustio da zasjaji po posljednji put, mogli bi reći luđačkim sjajom, no ne puno različitim od onoga zbog kojeg smo zavoljeli njezin lik.

U iznimno poetičnom, ujedno ironičnom završetku, narator kaže kako je Catherine oduvijek željela da nakon smrti njezin pepeo bude prosipan s vrha brežuljka, no zaključuje kako je to protiv propisa. Cijeli svoj život nije se pokoravala nikakvim zakonima, čak je sama odredila kako će umrijeti, no želja da joj se pepeo prospe nakon smrti neće biti ispunjena jer se oni koji su ostali iza nje (Jules) ipak pridržavaju nekih pravila. Možda sam u krivu (ako i jesam nije se rodio onaj koji bi me uvjerio u suprotno), no smatram da je time Truffaut poručio kako ipak, nažalost, ne postoji apsolutna sloboda, već samo apsolutna ljubav! Onakva kakvu je Jules osjećao prema Catherine i onakva kakvu je Catherine osjećala prema njemu i Jimu. Riječi ne mogu oživiti čaroliju kojom je Truffaut sazdao Julesa i Jima zato prvom prilikom pogledajte ovaj film!

Facebook Comments

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.