Register
A password will be e-mailed to you.

Mister No nalazi se u Africi. Želi posjetiti prijatelja iz ratnih dana, Jimmyja Collinsa. Zato njegova ruta nakon pustolovine u Serengetiju vodi u Nairobi. No, susret sa Kenijom uznemiri našeg junaka:

«Iskreno, veoma sam zbunjen i osjećam se sasvim nepripremljenim da se suočim sa situacijama poput ove.»

Kakve su to situacije da zbunjuju jednog, mogli bismo reći, globetrottera? Čovjeka koji je vidio pakao Guadalcanala i Monte Cassina, koji je prošao amazonsku prašumu uzduž i poprijeko, vidio glavosječe i tsantze, posljednjeg cangaceira i jangadeirose sa Atlantika? Je li to bujica začudnih pojmova kao «kenda-kenda», «komererasi», «kappa-kappa»? Na kraju krajeva, i «mau-mau»? Ili je zbunjujuće nešto drugo.

Dakle, prostor je poznat. Vrijeme radnje također se može lako odrediti. Jedan od prvih aktera koji upoznaje Mister Noa sa situacijom objašnjava da je u zemlji izvanredno stanje, koje je engleska uprava proglasila listopada 1952. Kasnije dodaje da su prošle dvije godine rata (iako ne precizira koliko točno: baš dvije? ili možda dvije i pol?). Prema tome, izgledno je da se Mister No našao zbunjen u Keniji 1955. godine.

To su godine «mau-mau pobune», sukoba domicilnog stanovništva organiziranog po plemenu Kikuyu u skupinu Mau Mau, sa bijelim kolonistima i britanskom upravom, ali i vlastitim sunarodnjacima lojalnim britanskoj kruni. Možemo reći da se radi o nekoj vrsti građanskog rata, a takve situacije JESU uvijek zamršene i jako ih je teško rasplesti, ako uopće…

«Pih!… I ovo bi trebao biti rat?», pridružuje se zbunjenosti engleski časnik otvarajući Mister Nou (a i nama, čitateljima) novu perspektivu situacije, ovoga puta sa pozicije engleskog vojnika koji obavlja profesionalnu dužnost u dalekom kutku imperija i koji također ne može, a i ne treba, sagledavati stvar sa utvrđenih općih svjetskopovijesnih istina. Njegova je reakcija olakšavanje duše, razgovor između dva ratna veterana.

Ovim, naoko beznačajnim kadrovima, Nolitta podiže priču na najvišu razinu. Ubrzo će uslijediti scene koje daju izuzetnu slojevitost stripu Mau-Mau. Nismo više u općepoznatom, popularnom pristupu «zločesti bijeli osvajači i dobri plemeniti urođenici», koji je svoj klasični izraz ovjekovječio u kultnoj Zagorovoj priči sa Seminolama. Umjesto toga, uvedeni smo u složenu situaciju u kojoj čas jedna čas druga strana postaje divljačka i okrutna, a svaka ima i pravo i krivo. Pažljivim štovateljima Nolittinog lika i djela nije novost, nije promakla kompleksnost mnogih njegovih klasičnih prča (uključivši oba junaka, Zagora i Mister Noa), pa ipak ostaje dojam da je sa stripom Mau-Mau postigao vrhunac u komentiranju društveno-političke stvarnosti. Stoga je za mene Mau-Mau najbolji Mister No, premda ga Talijani ne respektiraju u toj mjeri (na ubc-u nije ni u top 10). Ovoga trenutka se dvoumim između njega i Rio Negra, koji je nešto drugačiji tip priče.

Kao što je rečeno, prvi uvid u složenu situaciju Kenije dobijemo iz crnačke perspektive; očekivano, standardno, jasno rješenje. Obješeni crnci na ulici, Mister No potresen, sve upućuje na angažman za potlačene i prezrene na svijetu. Tim više što nakon galgi prisustvujemo brutalnosti engleske vojske i rafalnom rešetanju siromašnih seljaka. I doista, M. No se usprotivi, ali ulaskom u prepirku sa engleskim časnikom, pozicija se postupno premješta. Postaje susret dvojice ratnih veterana, pa zadobivamo tlo zajedničkog iskustva. Možemo reći da tim postupkom dolazi do preokreta i mraz britanskog imperijalizma počinje polako nestajati, a izranjaju ljudski odnosi u zamršenoj isprepletenosti. Rafali i izživljavanje engleskih vojnika dobivaju pandan u divljačkom pokolju mačetama: za Mau Mau svi su neprijatelji i izdajnici, «…odsječene ruke, iskopane oči, raskomadane žene i djeca…» «Odvratni dan u vražjoj Keniji», kaže M. No nakon događaja kojima je prisustvovao i za koje ne zna kamo ih točno smjestiti, kako posložiti.

«Normandija, to se moglo nazvati ratom!… Neprijatelji su bili žestoki kao i mi, dobro naoružani i dobro uvježbani, ali By Jove, uvijek si ih mogao vidjeti i prepoznati. …

Jedna pjesma tih prokletih pobunjenika objašnjava njihovu najučinkovitiju taktiku u nekoliko riječi… «Ako ideš u Nairobi, mi smo ondje… Ako ideš u Mombasu, mi smo ondje.»

U Normandiji, poručnik je Keegan mogao lako prepoznati neprijatelje. To se zove rat, kaže. Izgleda da nije u toku sa ratoznanstvom, jer je poslijeratna teorija (nakon 2. sv. rata) počela sve više prepoznavati vrstu rata koju on ne shvaća i uslijed koje je M. No zbunjen. Očito nije čitao opsežnu studiju Franje Tuđmana, na preko 700 str. – Rat protiv rata.

Rat o kojemu je ovdje riječ obično se naziva partizanskim ratom. Ta je vrsta rata i u samim znanstvenim krugovima «kamen spoticanja», kako piše Tuđman. Različite strane imaju različite poglede, a strana poručnika Keegana, znači ono što se obično naziva velika sila, uglavnom osporava i negativno ocjenjuje takvu vrstu rata. Tuđman pak svoj rad bazira na pozitivnoj ocjeni, dosljedno nazvavši partizanski rat – ratom protiv rata.

«Za taj naslov opredijelio sam se s dubokim uvjerenjem da upravo on izražava srž i najbitniju ideju svakog nacionalnooslobodilačkog i revolucionarnog partizanskog rata.

Uzmemo li bilo koji primjer partizanskog rata… dolazimo do nepobitnog zaključka da je on… bio izazvan ratom napadača ili terorom nesnošljivog porobljivača… u tome je dublji smisao njegove stalne prisutnosti u povijesti svijeta i njegovo etičko opravdanje.»

Stoga Tuđman, u osvrtu na «partizansko ratovanje u oslobodilačkim pokretima afričkih naroda» donosi kratku odlučnu ocjenu: «Pokret Mau Mau kolonijalne su vlasti prikazivale kao «banditizam» iako je od samog početka bila riječ o oslobodilačkom oružanom pokretu.»

 Ipak, Nolitta nije tako siguran. Mister No ne može apsorbirati čitavu metodiku Mau Mau pokreta i ostaje na distanci. Promatra što se događa, a da ne može donijeti definitivni sud.

 

Nolitta pokazuje teror nesnošljivog porobljivača, ali i banditizam. Pobuna u Keniji ima etičko opravdanje, ali ne bezuvjetno. Zato se M. No ne uključuje u akciju svoga prijatelja Collinsa i engleske vojske, jer se ne može politički svrstati, ali se angažira u spašavanju maloga Tommyja. Nolitta je postupio praktički jedino moguće: razvivši radnju u pravcu u kojem junak može i mora postupati. Život dječaka ne može biti ulog ni za kakvu ideju i to ima još više etičko opravdanje. Junak postupa junački, ljudski, zadržavši plemenitost dok istovremeno ostaje neutralan u ideološkom sukobu. «Neutralan» u ovoj maestralnoj Nolittinoj izvedbi ne znači društveno dezainteresiran. U gotovo shaneovskom finalu, kada Tommy viče «Jerry! Nemoj ići!», M. No je progovorio nekoliko pravih riječi:

«Nemoj zaboraviti ono što si vidio u danima provedenima u šumi na Mount Kenyji i ono što ćeš vidjeti u danima koji dolaze ovdje u Nairobiju ili kod vas, u Nyeriju… Pozorno promatraj sve što se događa oko tebe, razgovaraj sa svima, s pripadnicima svoje rase, ali i s Kikuyuima… s bogatima, ali i siromašnima… i sve to dobro utuvi u svoju glavicu… a i ovdje, u svoje srce!»

 Iako sve ostaje otvoreno, priča o društvenoj stvarnosti u Keniji nema zaključka, M. No ostaje vjeran principima. Na kraju krajeva, pokazuje energiju i duh proglasivši Keniju rajem na Zemlji… u kojemu ne želi provesti više ni jedan jedini dan. Može se našaliti, iako je ova pustolovina mogla ostaviti duboki ožiljak.

Naime, čitava priča, osim što se bavi širim društvenim kontekstom, dobrano ulazi na osobno, intimno, područje. Autor je uspio balansirati na oba plana, što je još jedna vrijednost ovog stripa.

Gotovo da se čitavo afričko putovanje bazira na konceptu susreta sa starim prijateljem. M. No putuje u posjet prijatelju s kojim je dijelio iste ideale. To drugim riječima govori da je taj prijatelj istog kalibra kao i junak, da on, u neku ruku, jest isto to što i junak. Pogotovo u takvom klasičnom stripu važi formula: junakov prijatelj = junak. A mi smo suočeni sa situacijom u kojoj se junakov prijatelj razvio u sasvim suprotnom smjeru. Jimmy Collins postao je fanatik, postao je «kappa-kappa», ubojica Kikuyua (tip fanatika kakvoga je Nolitta orisao u davnoj Zagorovoj priči o Haitiju, Zombiji, toj svojevrsnoj ranoj verziji stripa Mau-Mau). Takva okrutna spoznaja mogla bi zapravo slomiti M. Noa. Jer, tu se ruši čitav jedan svijet, to je izdaja svih vrijednosti; onaj u koga si vjerovao pokazuje drugo, strašno lice.

Da bismo raspleli odnos Jimmyja Collinsa i  M. Noa, vratimo se korak unatrag. Individualni se plan prožima sa širim kontekstom, sa općim. Rekli smo da to daje dodatnu dimenziju stripu.

Kako je Jimmy Collins postao «ubojica Kikuyua»? Zašto je Mister Noov prijatelj odbacio mladenačke ideale, «novi svijet koji ćemo jednog dana ugledati ako uspijemo izaći živi iz ovoga prokletog logora»?

Tuđman je spomenuo «banditizam» Mau Mau boraca, da bi takvu oznaku odmah odbacio kao stigmu koju lijepe kolonijalne vlasti. No, ta oznaka nije baš tako proizvoljna ili neutemeljena. U odličnoj raspravi, Teorija partizana, Carl Schmitt produbljuje temu. I njegova osnovna pozicija je odlučna i jasna: «Partizan se bori neregularno.» Otuda često posezanje za «banditizmom», za slikom partizana kao «odvratnog zločinca izvan prava i hors la loi». Nolitta je ovdje dao jasan prikaz i te strane partizanskog rata. Masakre, ubojstva iz zasjede i otmicu dječaka ne možemo pozitivno vrednovati samo zato što ulaze u teoretska opravdanja «rata protiv rata», kao što benevolentno kaže Tuđman: «Odredi Mau Mau primjenjuju poznatu partizansku taktiku: zasjede, prepade, navale na manje redarstvene snage i postaje, i sl., ali se služe i posebnim oblicima tajne diverzantske djelatnosti.» Mister No i Nolitta prave razliku u toj poznatoj partizanskoj taktici i nalaze plodnosno specificiranje za odnos prema čitavom «mau-mau kompleksu» u Schmittova četiri kriterija partizana: 1. neregularnost 2. pojačana mobilnost 3. intenzitet političkog angažmana 4. telurski karakter.

Jimmy Collins se vodi samo neregularnošću i pojačanom mobilnošću te pristaje uz devizu «s partizanom se bori samo na partizanski način». Dijalektika partizanske metode uvlači u vrtlog, pa i sami protivnici postaju «partizani»: Collins organizira paravojne formacije Masaija i vraća se na stare, divljačke metode ratovanja. On se ne obazire na «telurski karakter» Mau Mau borbe, kao što Tuđman prelazi preko problema «intenzivnog političkog angažmana» (možda je to razumljivo obzirom na cenzuru i autocenzuru koje su vladale u komunističkim režimima).

Nolitta ne zanemaruje taj angažman koji se otkriva kao «centralno upravljanje, koje pomaže i podupire, ali samo u interesu vlastitih, sasvim drukčijih, svjetski agresivnih ciljeva… partizan… postaje izmanipuliranim oruđem svjetskorevolucionarne agresivnosti. On biva iskorišten i prevaren za sve ono zbog čega je započeo borbu i u čemu je bio ukorijenjen njegov telurski karakter, legitimnost njegove partizanske neregularnosi.»

Stari lisac je odlično osjetio i ovu dimenziju kenijske situacije, makar ne čita Schmitta. «Wa-Russia» su uključeni u priču, ali svedeni na okvire agenata-provokatora.

No, za našu analizu odnosa Jimmyja i M. Noa bitniji je završni dio citata: «i u čemu je bio ukorijenjen njegov telurski karakter, legitimnost njegove partizanske neregularnosti.» Nolitta ni tu stranu nije izgubio iz vida. Telurski karakter, rodna gruda, brda, šume, džungle i pustinje te otuda borba «autohtonih branitelja domovinskog tla, koji umiru pro ara et focis»» daju legitimnost partizanskoj neregularnosti. Nolitta to nedvojbeno priznaje, nikada ne gubi iz fokusa. Otuda otvaranje priče iz crnačke perspektive, obješeni crnci i represija kolonijalnih vlasti. Zato M. No održi lekciju Jimmyju Collinsu, teoretsku, a i šakama.

«Da, možeš se braniti… braniti svoju obitelj i svoje prijatelje od nasilja naoružanih bandi. Ali nemoj se stavljati u ulogu neumoljivog neprijatelja svih političkih i društvenih promjena koje se najavljuju u ovoj zemlji!»

U ovim riječima je obuhvatan pogled. Prihvaća se etičko opravdanje nacionalnooslobodilačkog rata i istovremeno drži distanca od «postvarenja ideje» koja bi postala veća od stvarnosti. Naoružane bande ne postaju kriterij istine. Za M. Noa Švicarac Kunz može postojati kao neutralan, dok apsolutizacijom Mau Mau partizanskih metoda potpada pod oznaku «totalni neprijatelj». Takvih se apsolutizacija Nolitta grozi; M. No ne pristaje igrati tu igru. Jer,

«posljednja opasnost ne leži dakle u postojanju sredstava uništenja i prethodno zamišljenoj čovjekovoj zloći. Ona se sastoji u neizbježnosti moralne prisile. Ljudi koji rabe ta sredstva protiv drugih ljudi vide se prisiljenima te druge ljude… moralno uništiti. Logika vrijednosti i nevrijednosti razvija svoje sveukupne uništavajuće konzekvencije… do uništenja cjelokupnog života koji ne zavređuje živjeti.»

 I zato ovdje Nolitta nije mogao dati «nove Seminole». Nije slikao sliku plemenitog divljaka, već obuhvatio sve aspekte priče. A to je učinio na nevjerojatan način. Strip Mau-Mau ne posjeduje originalnost (svi ovi elementi su «već viđeni»; kao veliki filmofil Nolitta si je pomogao klasičnim filmovima Simba, 1955., Safari, 1956., a gotovo sam uvjeren da je svojevrsni predložak bio razmjerno nepoznati, ali dobar film Richarda Brooksa iz 1957. – Something of Value). Radnja ne izlazi iz okvira tipične bonelli-produkcije. Epizoda ne probija granice standardnih Mister-No-avantura…

I usprkos tome ili BAŠ ZATO ova je priča vrhunska. Istinski klasik. Goran i ja smo diskutirali i složili se da Nolittine priče imaju «ono nešto». Prave razliku unutar zadanih margina, unutar šablona.

Jednostavno moramo ostati u čudu. Kako to Nolitta radi, neka ostane njegova mala slatka tajna. Nama ostaju njegove priče.

Facebook Comments

O autoru

Povezani sadržaji

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.