Register
A password will be e-mailed to you.
LOŠ DAN U BLACK ROCKU (Bad Day at Black Rock, 1955)
ORIGINALNI NAZIV: Bad Day at Black Rock; REŽIJA: John Sturges; SCENARIJ: Millard Kaufman & Don McGuire, prema priči Howarda Breslina; GLUME: Spencer Tracy, Robert Ryan, Anne Francis, Lee Marvin, Ernest Borgnine, Walter Brennan; SNIMATELJ: William C. Mellor; GLAZBA: André Previn; TRAJANJE: 81 min.
OCJENA9
9OCJENA AUTORA
Ocjena čitatelja: (2 Votes)
9.5

Black Rock je zabit na zapadu. Tamo ne možete uživati u bogatoj gastronomskoj ponudi (u gostionici imate dva izbora: čili s grahom ili čili bez graha), u hotelu ne vole iznajmljivati sobe strancima, zatvorsku ćeliju šerif zvan Čašica koristi za triježnjenje, a najsrčanija osoba u čitavom gradiću je mrtvozornik. Jedan od malobrojnih stanovnika koje imamo priliku upoznati opiše lokaciju ovim riječima: „To je Stari zapad povjesničaru. Divlji zapad piscu. Nerazvijeni zapad poslovnom čovjeku. Kažu da smo zaostala sirotinja. Nemamo čak ni dovoljno vode. Ali nama je ovo naš Zapad. Volio bih da nas puste na miru.“ Gradić izgrađen uz planinski lanac Sierra Nevada radi potrebe snimanja filma. Pustinja, sunce i kamenje grotesknog oblika. To je izmišljeni grad. Filmski grad u kojem nema statista. Nema žena koje u pozadini vješaju rublje da se osuši na jarkom suncu, ni slučajnih prolaznika koji samo gledaju svoja posla. Redatelj filma, John Sturges, smatrao je da statisti odvraćaju pozornost i narušavaju ugođaj pa ih je eliminirao. Svi koji aktivno ne sudjeluju u radnji filma bili su višak. Među aktivnim igračima Black Rocka imamo poznate filmske njuške Roberta Ryana, Ernesta Borgninea i Leeja Marvina. Savršen glumački izbor za žestoke momke koji ne vole strance u svom gradu. Potreban je izuzetno „velik“ junak koji će se usuditi upitati negativce tog kalibra što bi to oni točno radili da ih se ostavi na miru. Sturges ga je našao u Spenceru Tracyju, dvostrukom dobitniku Oscara i istinskoj filmskoj legendi. Čovjeku koji je četvrt stoljeća održavao ljubavnu vezu sa Katharine Hepburn što mu dodatno potvrđuje status jedne od najvećih hollywoodskih faca.

„Čovjek je velik koliko je veliko ono što traži. Čovjek je velik kao ono što može izdržati prije nego pukne.“  Pametno ustvrdi Robert Ryan kao Reno Smith, veliki šef maloga grada, usred svog lošeg dana. Njega zabrinjava što to točno traži čovjek u crnom odijelu koji je tog dana sišao s vlaka. Prvi dio filma prava je misterija. Ne znamo tko je stranac, ni što želi. Ne znamo što mještani skrivaju. Gledatelj je vješto zaintrigiran. Prema originalnom scenariju glavni lik, John J. Macreedy, trebao je biti detektiv čiji je zadatak locirati i uručiti medalju ocu poginulog japanskog vojnika. Publika se ne može identificirati s takvim protagonistom. Producent Dore Schary, tada čelnik MGM-a no ujedno i talentirani pisac, u suradnji sa scenaristom Millardom Kaufmanom razradio je dvije ideje. Prva, protagonist je čovjek kojemu je u Italiji život spasio Japanac, mladić koji je pritom poginuo i zaslužio medalju za hrabrost. On traži njegovog oca da mu uruči tu medalju kao iskaz zahvalnosti. Druga, protagonist je u ratu izgubio jednu ruku. On je bogalj koji se osjeća osakaćeno, pobijeđeno i beskorisno. Život mu je isprazan. Ta dva elementa izgradila su priču jer publici daju junaka s kojim se mogu poistovjetiti i za kojega, naravno, navijaju. Spencer kao Macreedy u grad stiže pun samosažaljenja sve dok ga Smith ne pokuša ubiti. „Čudno je to kako se čovjek primi zemlje kad pomisli da je više nikada neće vidjeti!“ Kad je misterij riješen svjedočimo rastu pravoga junaka, onoga koji svojom snagom trgne slabiće koji su gledali na drugu stranu da konačno djeluju u ime pravde umjesto da se trude biti dobri susjedi ubojici. Stranac im pruža priliku za iskupljenjem.

Publika želi junaka koji je sposoban samostalno riješiti tešku situaciju. Izolacija znači da se sam moraš pobrinuti za stvari. Ne možeš pozvati pomoć jer pomoć ne postoji. To je česta tema vesterna. Garyju Cooperu u „Točno u podne“ čitav grad okrene leđa. U Bad Day at Black Rock, čitav grad je protiv Tracyja. Loš dan jedan je od prvih filmova snimljenih u widescreen Panavision formatu. Producentima nije bilo jasno zašto Sturges želi snimiti film „u kojem gotovo nikoga nema“ u tako širokom formatu.  Zvučalo im je besmisleno na taj način snimiti film koji nema tisuće statista. Redatelj im je pokušao objasniti riječima: „Zar vam ideja o čovjeku u crnom odijelu koji stoji usred ogromnog praznog prostora ništa ne govori? Nije li to izraženije ako je format širi?“ Imamo usamljenog junaka protiv rulje koju predvodi čovjek koji nije prošao liječnički za vojsku pa se napio i zapalio japanskog farmera… iz domoljublja navodno. Lee Marvin oslovljava Tracyjev lik s „dečko“ što je posebice podrugljivo uzimajući u obzir činjenicu da je nasilnik kojeg tumači barem 20 godina mladi od hendikepiranog junaka filma. Ernest Borgnine s ogromnim osmijehom dočeka svaku priliku za nasiljem.  Napetost se prvenstveno gradi živopisnim negativcima, tjeskobnim ugođajem i pametnim dijalogom, no film također sadrži i tri odlična akcijska prizora: potjeru autom, tučnjavu u gostionici i završni obračun. Zbog iznimne tehničke dotjeranosti i izuzetnog kulturološkog i povijesnog značaja Loš dan u Black Rocku ubrzo je postao obavezna „lektira“ mnogih filmskih škola.

Sturgesova režija je besprijekorna. Redatelj tvrdi da nije imao konkretnih uzora prilikom stvaranja ovog filma mada ne odbacuje mogućnost da su na njega utjecali mnogi drugi koji dobro rade svoj posao. Smatra da se o stvaranju filmova najviše može naučiti kroz gledanje filmova. Paul Thomas Anderson jednom je izjavio da je sve što se o režiji treba znati naučio iz redateljskog komentara Criterionovog laserdisc izdanja filma Loš dan u Black Rocku. Kod filma sve je u reakciji, tvrdi Sturges. Bitno je ono na što likovi reagiraju. Kao što je Hitchcock rekao komentirajući svoj Prozor u dvorište: „Snimim prizor u kojem Jimmy gleda kroz prozor i osmjehne se. Napravim rez na ženu koja gura dječja kolica. Jimmy je nježna i topla osoba koju je razveselio taj lijep prizor. Ako pak napravim rez na policajca koji prebija nekog tipa palicom Jimmy je sadist. Prikazano se odnosi na Jimmyjev karakter na temelju njegove reakcije na to. Tako se snimaju filmovi.“ Publika informaciju o tome što se događa u filmu uglavnom dobiva kroz reakcije likova. Savršena tehnika snimanja je ona koju gledatelj uopće ne primijeti. Sturges nije puno razmišljao kamo postaviti kameru. Vodio se idejom da je najbolji kut snimanja ljudsko oko. Sugerirali su mu da izostavi glazbenu podlogu i koristi samo prirodne zvukove. Taj prijedlog je odlučno odbio pošto je smatrao da treba iskoristiti svaki trik koji će kod publike izazvati emocije. Za efektnu glazbenu podlogu zaslužan je mladi skladatelj i pijanist André Previn koji će kasnije raditi na filmovima Billyja Wildera, slavnim mjuziklima Gigi i My Fair Lady, pa i izvrsnoj drami Richarda Brooksa Elmer Gantry.

Loš dan u Bad Rocku voljela je i publika i kritika. Snimljen je za 21 dan. Traje 81. minutu. Te minute kao da projure istom brzinom kojom vlak ujuri u Black Rock na početku filma. Misterija prerasta u napetost uz izuzetne glumačke izvedbe i sjajan scenarij prepun britkih dosjetki. Film se bavi ksenofobijom, temom koja je aktualna i u današnje doba. Uspješno ujedinjuje elemente vesterna i noira. Prepun je ironičnih dijaloga, tipa: „Nepovjerljivi smo prema strancima. Ostaci prošlih vremena. Divlji zapad, znate.“, na što junak odvrati: „Nije li tradicija Starog zapada gostoljubivost?“ Radi se o filmu kojim se njegov redatelj najviše ponosi, što nije mala stvar ako uzmemo u obzir da je Sturges, između ostalog, režirao i voljene klasike „Veliki bijeg“ i „Sedmorica veličanstvenih“. Nije mu bila namjera snimiti dokumentarac, posve realističan film. Cilj je bio da se publika uživi i dobro zabavi, a kad smo kod pravljenja filmova postoji li plemenitija nakana od te? Pojedinci su film protumačili kao kritiku Hollywooda McCarthyjeve ere (doba kada su se imena mnogih umjetnika našla na crnoj listi) no Sturges tvrdi da mu to nije bilo na pameti. Sve što je želio je da priča bude zanimljiva i stilizirano snimljena. Sturges je promijenio svršetak scenarija u kojem Tracy doveze u grad zarobljenog Ryana privezanog na haubi automobila kao što je Ryan dovezao svoju lovinu, jelena, kad ga Tracy upoznaje na početku filma. Redatelju je to bilo ništa doli samosvjesno umjetno povezivanje i stoga sasvim pogrešno. Uostalom smatrao je da će ako prikaže zarobljenog glavnog negativca umanjiti njegovu zlobu. Želio je da ga gledatelji pamte spaljenog, a ne u lisicama. „Neki gradovi uspiju, neki ne. Ovisi o ljudima.“, tako zaključi naš jednoruki junak, a isto možemo reći i za filmove. Ovaj je imao prave ljude koji su itekako uspjeli u svom naumu i stvorili film na kojeg rado osvježimo sjećanje ponovnim gledanjem.

Facebook Comments

One Response

  1. Mario Sremec

    Dao sam ocjenu 8,9, jer, makar sam gledao relativno nedavno, ipak mi je za ono najpravije odnošenje pomalo ispario. Kako sam ga na listama vesterna uvrstio u drugu kategoriju (što znači da mi je bio vrhunski, ali ipak su neke sitnice nedostajale), dajem tih 8,9.
    “Potreban je izuzetno velik junak koji će se usuditi upitati negativce tog kalibra”, ovo mi je odlično i tu si dobro naglasio da su u pitanju Robert Ryan, Lee Marvin i Ernest Borgnine – olako sam prešao preko toga, nisam uopće ispoštovao na primjeren način ovu činjenicu i jako si me dobro na to podsjetio:) Zbog ovoga, dođe mi da ponovim film, jer svaka stvar zahtijeva ispravan tretman, pa bi Bad Day at Black Rock možda ušao i u top of the top, u prvu kategoriju vesterna. U svakom slučaju, on konkurira za najbolji neovestern (suvremeni vestern), a pritišće ga prošlogodišnji Hell or High Water, što uopće nije loše, dapače: vestern još uvijek jaše!

    Reply

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.