Register
A password will be e-mailed to you.
LUTALICA IZ RAVNICE (High Plains Drifter, 1973)
ORIGINALNI NAZIV: High Plains Drifter; REŽIJA: Clint Eastwood; SCENARIJ: Ernest Tidyman; GLUME: Clint Eastwood, Verna Bloom, Marianna Hill, Mitchell Ryan, Geoffrey Lewis; SNIMATELJ: Bruce Surtees; GLAZBA: Dee Barton; TRAJANJE: 105 min.
OCJENA8
8OCJENA AUTORA
Ocjena čitatelja: (1 Ocjena)
8.5

Mnogi su kritičari tijekom dugogodišnje i iznimno uspješne Eastwoodove karijere ustvrdili da su svi njegovi filmovi u suštini vesterni ili se referiraju na taj žanr. No, strogo gledajući, Clint Eastwood glumio je u jedanaest vesterna od kojih je četiri i režirao. High Plains Drifter prvi mu je vestern kao režiseru. U domaćim kinima svojedobno se prikazivao kao Nepoznati zaštitnik što je potpuno promašen naslov koji bi zapravo više odgovarao kasnijem Eastwoodovom vesternu „Pale Rider“. Doduše i u doslovnom prijevodu naslova gubimo simboliku riječi high (uzvišen). Visoki jahač spušta se niz brdo, prolazi kraj groblja i ulazi u grad. To je grad bez djece, bez nevinosti. Iz ptičje perspektive gledamo stanovnike koji ga oprezno odmjeravaju. Odmah je očita postavka: visina = superiornost. Pojedinac je iznad zajednice koja je šutnjom i stavom „ne bih se htio miješati“ sudjelovala u groznom linčovanju. Individualac je iznad društva iskvarenog kapitalizmom (duž grada koji je prodao svoju dušu čitamo natpise radnji: trgovina, hotel, brijačnica, salun, rudarska kompanija). Stranac je duh ili reinkarnacija (Eastwoodov dubler Buddy Van Horn igra ulogu ubijenog šerifa zbog fizičke sličnosti) tj. donositelj kozmičke pravde koji osvećuje ljudskog mučenika. Prema originalnom scenariju ubijenog šerifa osvećuje brat no u filmu je lik stranca pametno preoblikovan u utvaru ili boga. Znači, imamo nadnaravni vestern s prototipskim junakom magičnih moći. Odmah po dolasku Stranac sređuje trojicu grubijana i siluje gradsku „drocu“ koja ga izaziva, čime, kao što je lijepo zaključio Jim Kitses u svojoj knjizi Horizons West, „utvrđuje dominaciju nad oba spola“. Kitses ističe: „Seksualna dinamika potvrđuje tijelo kao sredstvo Strančeve duhovne autoritativnosti.“ Strančevo tijelo će kasnije osvijestiti i hotelijerovu ženu koja zatim napusti svog korumpiranog muža i „prokleti“ grad.

Film je iščitavan na razne načine. Paul Smith protumačio ga je kao Eastwoodovu holivudizaciju špageti-vesterna u kojoj prljavi junak postaje patrijarh tj. oživljavanje tradicionalnog „edipovskog“ vesterna u kojem Stranac, hotelijerova žena Sarah i patuljak Mordecai tvore obitelj. Robin Wood Lutalicu je vidio kao fuziju horora i vesterna u kojoj je Stranac sotonski poslanik koji zajednicu osuđuje na pakao. Tu teoriju potkrepljuje Strančeva materijalizacija unutar toplotnih valova na samom početku filma (i nestanak na isti način na kraju filma) te bojanje grada u crveno i preimenovanje iz Lago u Pakao. Kitses se ne slaže: Moralna i duhovna funkcija Stranca nije toliko dijabolična koliko je u duhu Starog zavjeta pošto je on izvršitelj osvete i donositelj pravde. Anđeo osvetnik koji kažnjava Sodomu zbog likvidiranja zakona. Krajnji ishod je biblijski, grešni su kažnjeni a vjerni nagrađeni. Svakako je zanimljiva i paralela koju Kitses povlači između ovog filma i jednako antipopulističkog Točno u podne. Smatra da su Eastwood i scenarist Ernest Tidyman  kao polazišnu točku uzeli pitanje: „Što bi bilo da Gary Cooper nije dorastao izazovu? Da su ga izbičevali na smrt pred očima građana?“ Stranac stiže kao odgovor na to zlodjelo. Ranjivi, posrnuli smrtnik i otkupiteljska sila višeg autoriteta prema Kitsesu čine mikrokozmos igre herojskim i ironičnim modalitetima kojima je prožeta Eastwoodova karijera. Lik koji je Katy Jurado tumačila u Zinnemannovom filmu ovdje je podijeljen na dvije žene, prostitutku Callie i hotelijerovu ženu Sarah. Patuljak Mordecai uklonivši posljednju prijetnju ima istu funkciju kao i Grace Kelly u Točno u podne.

Mordecai osim komičnog predaha ima i značajniju ulogu.  Stranac patuljka imenuje gradonačelnikom i šerifom čime iskazuje njegovu superiornost spram biznismena, takozvanih stupova društva. Inverzija njegovog statusa ruganje je gradskog strukturi vlasti i poruka da je „unutarnja visina“ najbitnija. Na zidu crkve nalazi se citat iz knjige proroka Isaije: „Prezren bješe i odbačen između ljudi, bolnik i vičan bolestima, i kao jedan od koga svak zaklanja lice, prezren da ga ni za što ne uzimasmo. A on bolesti naše nosi i nemoći naše uze na se, a mi mišljasmo da je ranjen, da ga Bog bije i muči.“ Taj citat opisuje Stranca i karakterizira ga kao Isusa Krista tj. Boga. Svećenik je licemjer baš kao i onaj u Točno u podne. Stranac protjera goste iz hotela što svećenik proglasi nehumanim činom pa mu Stranac odvrati neka ih on prihvati pošto ih naziva svojom braćom i sestrama. Svećenik odluči pružiti utočište ljudima koji su ostali bez krova na glavom ali… po hotelskim cijenama. Čitav grad je iskvaren do srži, nema mu spasa i jedina je opcija da ga se spali do temelja. Hotelijer ustvrdi: „Katkada treba učiniti ono što je potrebno za dobrobit svih. To ti je cijena napretka.“, novi šerif izjavi: „Što je bilo, bilo je. Tako mi ovdje kažemo.“ Građani pokušavaju opravdati teški zločin uvjeravajući sami sebe da se desio za opće dobro, no Stranac stiže da im postavi dijagnozu: „ Ljudi se boje onoga što znaju o sebi.“

Imena svojih uzora Eastwood ispisuje na nadgrobnim spomenicima pred kraj filma. Oni su Sergio Leone i Don Siegel. Od Leonea je preuzeo tajanstvenog stranca mitskih moći, nemoralnog i ravnodušnog junaka, utjelovljenje sile iskupljenja. Tu su i prepoznatljivi „špageti“ motivi: opsesivni flashback u snu, bizarni likovi (patuljak), gotička atmosfera (bojanje grada u crveno), efektna upotreba zvukova (jezivi soundtrack, zlokobni fijuk biča, zveket mamuza), paljenje fitilja cigarom. Siegel je karijeru izgradio portretom otuđenih neurotika kojima je nasilje jedino sredstvo izražavanja u konformističkom društvu. Od njega je Eastwood naučio režirati ekonomično. Ipak, za razliku od svojih radikalnih mentora, Eastwood je izbalansiraniji i umjereniji autor. Jedan od Eastwoodovih ciljeva bio je istrgnuti vestern junaka iz nihilizma „špagetija“ i vratiti ga gdje mu je mjesto. John Wayne prigovorio mu je da u ovom filmu ne prikazuje autentično američke pionire. Eastwood brani film kao alegoriju ukorijenjenu u mitu, moralnu bajku. High Plains Drifterom nam očitava lekciju na zabavan način, ruga nam se, radi to vrhunski i nema sumnje da je izuzetno uživao u procesu. Natjera vas da se zapitate postoji li uopće ikakva razlika između vašega grada i tog fiktivnog Laga zasluženo obojenog u crveno.

High Plains Drifter stopostotni je Clint Eastwood: u naslovnoj je ulozi, režira i producira kroz svoju kompaniju Malpaso koja mu je omogućila da kroz malenu nezavisnu organizaciju radi uz potporu velikih filmskih studija (Universal, Warner Bros) zadržavajući potpunu financijsku i umjetničku kontrolu. Jim Kitses Eastwooda naziva „žonglerom, hodačem na žici, kompromisnim umjetnikom, računovođom, pomodnim klasicistom, modernistom starog kova, blagim revizionistom.“ Svaku od tih karakteristika cijenjeni analitičar vesterna prepoznaje kao vrlinu i zadivljuje ga Eastwoodova dvosmislenost, činjenica da priznati kritičari u njegovim filmovima prepoznaju duboku osudu nasilja, dok istovremeno ti filmovi „žive“ kroz nasilje. Sadizam je izuzetno naglašen u filmu: bičevalac liže usnu od silnog zadovoljstva, jedan od zločinaca s osmjehom od uha do uha nakon ubojstva ustvrdi: „Bilo je još puno krvi u njemu.“ Protuteža tome je kvalitetan humor što je također značajna i karakteristična Eastwoodova vrlina. Imamo zdravu dozu komedije kada Stranac hladnokrvno terorizira građane koji to moraju prihvatiti bez pogovora pošto im je potrebna njegova zaštita. Nasilje i humor, akcija i moralna pouka, sve nam je tu lijepo servirano od strane filmske legende, u punom smislu te riječi. Nezaobilazan film!

Facebook Comments

One Response

  1. Mario Sremec

    Svi Clintovi vesterni (i ne samo vesterni, i ne samo ‘pravi’ vesterni) su vrh. Čak nije lako reći koji je od ta 4 prava vesterna najbolji. Bilo je vrijeme kada mi je High Plains Drifter bio najbolji. No, posljednjim gledanjem, doživio je blagi pad. Sada mi je najbolji Pale Rider, usprkos zvjezdanom uzletu Unforgivena. Josey Wales čeka obnovu, i čak bi se moglo dogoditi da Drifter padne na 4. mjesto.
    Ako tu pridodam Honkytonk Man, Bronco Billy i Savršeni svijet, neovesterne, mogao bi Drifter i na 7. mjesto. Ali i to sedmo još uvijek znači vrh.

    Za objasniti zašto mi je pao, valjalo bi sada ponovo pogledati. Bit će da se odgovor nalazi u ovome što kažeš, špagetizaciji, eksploataciji motiva osvete i određenoj dozi sadizma (što je stari John Wayne dobro osjetio “to nisu pravi pioniri” haha). Tu je Eastwood još bio ‘sirov’, u Bljedolikom jahaču je stvar izveo nekako suptilnije (meni je i težnja za maksimalnom realističnošću Nepomirljivog pad u odnosu na Bljedolikog).

    U svakom slučaju, kao što kažeš – nezaobilazan film (ne samo vestern).

    ps – “utvrđuje dominaciju nad oba spola”, odličan je Kitses

    Reply

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena.